Životopisi Jerolima Malinara napisani od njegovih potomaka i drugih osoba.
JEROLIM MALINAR (1897. - 1945.) - Životopis
Ovaj tekst je napisan na sjećanje i u čast našeg dragog, dobrog, poštenog i uzornog oca Jerolima. On je kao željezničarsko dijete došavši u grad Zagreb u svojoj 16. godini života, bez ičega, u svojem relativno kratkom, ali bogatom životu (nepunih 48 godina života) svojim neumornim radom, odličnim organizatorskim sposobnostima, poštenjem, prirodnom inteligencijom, poduzetnošću, pouzdanošću, kao i ostalim vrlinama ostvario nevjerojatno velik društveni ugled i materijalni uspjeh. On nije znao za odmor, ni za godišnje odmore, a njegov radni dan trajao je od ranog jutra, do kasne večeri. Imao je nekoliko velikih hobija uz ostalo planinarenje, numizmatiku (sakupljanje starog novca, odlikovanja i medalja) i filateliju (sakupljanje poštanskih maraka). Počeo je od ničega, a pred kraj života bio je vlasnik jedne od najvećih i najmodernijih knjigoveških radnji u Zagrebu (druge po broju strojeva i uposlenih) i posjedovao je najveću i najpoznatiju zbirku odlikovanja u Hrvatskoj. Imao je velik broj prijatelja i široki krug poznanika. Bio je odan suprug i uzoran otac, odan Katoličkoj Crkvi i svojoj domovini Hrvatskoj, stoga je svima nama njegovoj djeci ostao velikim uzorom, čiji rani gubitak ne možemo prežaliti.
Ovaj napis iz života Jerolima Malinara će sastojati od tri dijela:
I. Jerolim Malinar i njegova uloga u puču Lorković - Vokić u kolovozu 1944.
II. Suđenje Jerolimu Malinaru 11. srpnja 1945. od strane komunističkih vlasti (trajanje suđenja 10 minuta)
III. Zatražena revizija za poništenje presude Jerolimu Malinaru dana 28. svibnja 2010. (trajanje postupka revizije gotovo 10 godina)
Jerolim Malinar je bio hrvatski katolički djelatnik, intelektualac i poduzetnik, angažiran u brojnim humanitarnim akcijama, suosnivač i aktivan sudionik nekoliko katoličkih pokreta i organizacija, član redakcije u nekoliko novina, domoljub, spasitelj života i mučenik.
Rođen je 30. rujna 1897. u Vratima (Gorski Kotar) u Kraljevini Hrvatskoj (tada dio Austrougarske Monarhije), mučen i ubijen od komunista 15. srpnja 1945., pokopan na do danas nepoznatom mjestu.
Došao je na svijet kao osamnaesto i posljednje dijete Martina Malinara (kolodvorski predstojnik) i Margarete (rođena Beljan). Kršten je u župnoj crkvi svetog Antona Padovanskog u Fužinama, tamo je išao u zanat kao mlinar. Od 1913. godine polazi Željezničarsku školu u Zagrebu, a po završetku radi pri državnoj željeznici kao elektromehaničar. Po njegovom dolasku u Zagreb posjećuje s njegovom majkom isusovačku baziliku Srca Isusova, gdje stalno biva u isusovačkom duhovnom okrilju i do smrti posjećuje dnevno sv. misu; ispovjednik mu je bio p. Josip Müller. Do njegove 23. godine umrla su mu oba roditelja.
Budući da je od rođenja živio u oskudici, Jerolim odlučuje svoj život posvetiti skrbi za siromašne i ugrožene. Da bi mogao karitativno djelovati uključuje se 1919. u hrvatsko katoličko društvo "Kačić", gdje upoznaje katoličke velikane dr. Ivana Merza (proglašen blaženim 2003.) i dr. Ivana Protulipca (ubijen od UDBA-e 1946. u Trstu).
Stranica Jerolim Malinar na Wikipediji: POVEZNICA
Životopis na Hrvatskoj internet enciklopediji: POVEZNICA
Jerolim Malinar (negdje i kao Jeronim) (Vrata, Fužine, 30. rujna 1897. - nepoznato mjesto, 15. srpnja 1945.), hrv. istaknuti i aktivni javni katolički djelatnik, angažiran u brojnim katoličkim i humanitarnim akcijama, djelatni član katoličkih organizacija, novinar, hrvatski mučenik i rodoljub [1]
Životopis
Rodio se je kao osamnaesto, posljednje dijete majke Margarete (rođene Beljan) i oca Martina Malinara u malom goranskom mjestu Vratima, nedaleko od Fužina, u katoličkoj željezničarskoj obitelji. Kršten je u Župnoj crkvi sv. Antuna u Fužinama. Zbog gladi krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća u Gorskom Kotaru koja je nastupila zbog slabog uroda krumpira, glavne namirnice tog kraja, mnoga braća i sestre iselili su u druge krajeve, jedna je sestra umrla od sušice. Jerolim je učio zanat za elektro-strojara u mlinu u susjednim Fužinama. 1913. mati ga je odvela u Zagreb na naukovanje i školovanje (u školu Mađarskih državnih željeznica). Po završetku naukovanja i školovanja zaposlio se je u radionicama Državnih željeznica u Zagrebu kao elektro-strojar. Do 23. godine umrla su mu oba roditelja.[2]