Jerolim Malinar je bio hrvatski katolički djelatnik, intelektualac i poduzetnik, angažiran u brojnim humanitarnim akcijama, suosnivač i aktivan sudionik nekoliko katoličkih pokreta i organizacija, član redakcije u nekoliko novina, domoljub, spasitelj života i mučenik.
Rođen je 30. rujna 1897. u Vratima (Gorski Kotar) u Kraljevini Hrvatskoj (tada dio Austrougarske Monarhije), mučen i ubijen od komunista 15. srpnja 1945., pokopan na do danas nepoznatom mjestu.
Došao je na svijet kao osamnaesto i posljednje dijete Martina Malinara (kolodvorski predstojnik) i Margarete (rođena Beljan). Kršten je u župnoj crkvi svetog Antona Padovanskog u Fužinama, tamo je išao u zanat kao mlinar. Od 1913. godine polazi Željezničarsku školu u Zagrebu, a po završetku radi pri državnoj željeznici kao elektromehaničar. Po njegovom dolasku u Zagreb posjećuje s njegovom majkom isusovačku baziliku Srca Isusova, gdje stalno biva u isusovačkom duhovnom okrilju i do smrti posjećuje dnevno sv. misu; ispovjednik mu je bio p. Josip Müller. Do njegove 23. godine umrla su mu oba roditelja.
Budući da je od rođenja živio u oskudici, Jerolim odlučuje svoj život posvetiti skrbi za siromašne i ugrožene. Da bi mogao karitativno djelovati uključuje se 1919. u hrvatsko katoličko društvo "Kačić", gdje upoznaje katoličke velikane dr. Ivana Merza (proglašen blaženim 2003.) i dr. Ivana Protulipca (ubijen od UDBA-e 1946. u Trstu).
Godine 1920 osniva Katoličko Društvo "Eckert" (na čast Rudolfa Eckerta, novinara i osnivača prvih hrvatskih katoličkih dnevnih novina) koje organizira smještaj za siromašne šegrte pri imućnijim obiteljima i otvara šegrtski dom za kojeg je on svojeručno napravio namještaj.. Godine 1921. postaje odgovorni urednik katoličkih novina "Mladost", a potom urednik "Hrvatskog seljaka", glavni urednik "Narodne politike", te urednik "Katoličkog lista".
Godine 1922. postaje tajnik novoosnovanog "Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza", a 1923. sudjeluje u osnivanju i organiziranju "Hrvatskog katoličkog orlovskog saveza". 1928. umire njegov prijatelj Ivan Merz, na molbu Merčevih roditelja, predaje im svoju orlovsku uniformu u kojoj Merz biva ukopan i koja postaje relikvija Merčevim proglašenjem blaženim 2003 od pape Ivana Pavla II.
Tijekom rada u katoličkim udrugama Jerolim stječe velik broj poznanika i prijatelja među vrijednim i istaknutim katoličkim laicima i svećenicima, kao što su: o. Ante Alfirević DI, Ivan Bortas, prof. Mirko i Ivan Cerovac, dr. Avelin Ćepulić, dr. Franjo Dujmović, prof. Zvonimir Fržop, dr. Ivo, Karlo i Viktor Glowatzky, dr. Đuro Gračanin, Josip Horvat, Stjepan Kemfelja, dr. Marko Klarić, dr. Mijo Lehpamer, dr. Milivoj Mostovac, dr. Feliks Niedzielski, prof. Ivan Oršanić, ing. Dragutin Stiperski, dr. Slavko Šarić, dr. Lav Znidarčić, prof. Dušan Žanko i drugi.
Godine 1927. vjenča se sa Verom Jesensky. Njen otac Ignacije Jesensky je bio karlovački zlatar i urar. S Verom dobija petero djece (Mladen, Boris, Blanka, Jerko i Hrvoje). Mladen umire kratko nakon poroda, Vera je pričala da je umro od hladnoće i gladi, jer je njen muž Jerolim inzistirao na tome da radnici u njegovoj novoutemeljenoj knjigovežnici dobiju dobre plaće, tako da je za obitelj često ostalo vrlo malo sredstava za život. Uz iznimne zajedničke napore knjigovežnica postaje druga najveća u Zagrebu, s najmodernijim strojevima; prva Hrvatska Enciklopedia biva tamo uvezena. Zbog Jerolimove poduzetnosti, marljivosti, stroge principjelnosti, poštenja i nesebičnosti, voli ga i cijeni cijela obitelj.
Jerolim je bio pasionirani kolekcionar ordena i medalja, posjedovao je naveću zbirku u Hrvatskoj. Zbirka je (kao i sav imutak) konfiscirana nakon rata od strane komunistčkog režima i danas se nalazi u Muzeju Grada Zagreba. 1934. i sam dobiva jedan visoki orden, počasni orden u srebru, kojeg mu Papa Pio XI. dodjeljuje zbog njegovog predanog rada u Katoličkoj Crkvi.
Osnuće Nezavisne Države Hrvatske 1941. nakon dva desetljeća teškog potlačivanja u Kraljevini Jugoslaviji, on to -kao i svi domoljubni Hrvati- ushićeno pozdravlja, te se učlanjuje se u Ustaški pokret, no ne prihvaća od strane vlasti ponuđene visoke položaje i privilegije. Radije se i dalje volonterski angažira kao pobočnik za socijalnu skrb za Zagreb zapad, gdje pomaže svim potrebitima, bez obzira na njihovu nacionalnost, vjeru ili politička uvjerenja, mnoga zahvalna pisma svjedoče o njegovom požrtvovnom radu.
Početno oduševljenje o Ustaškom pokretu drastično splašnjava među katolicima, nakon što postaje poznato kako nehumano ta vlast postupa sa manjinama i političkim protivnicima. Budući da prijeki sud često osuđuje optuženike na smrtnu kaznu, p. Josip Müller, koji je bio dušebrižnik za zatočenike, nagovara njega i druge katoličke djelatnike da pristupe tom sudu, i pokušaju ublažili neprimjerne, pogotovo smrtne kazne. Posavjetovavši se sa svojom suprugom Verom, on to najprije odbija, no nakon razgovora s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, koji mu kaže da će te osude, ako se ne spriječe, ostati "vječna mrlja u povijesti Hrvata", ipak prihvaća.
U aprilu 1944. postaje članom Prijekog suda kao porotnik i potpuno se posvećuje spašavanju života, radikalizira svoj i inače spartanski život, još više moli i posti, te čini bolne pokore, da mu Bog za tu tešku zadaću dade snage. Uspijeva mu, uz pomoć ostalih porotnika katolika, ublažiti mnogo presuda, a 15 optuženika spasiti od smrtne kazne. Ustaškim vlastima je njegovo djelovanje bilo trn u oku, no unatoč prijetnjama i premetačinama u kući, nije odustajao od spašavanja života. Osim dvojici ustaških časnika optuženih zbog korupcije, nije za njegovog mandata izrečena niti jedna smrtna presuda. Danas se o tome piše kao o "Malinarovoj listi", u usporedbi s "Schindlerovom listom".
Pred kraj rata jedan krug hrvatskih domoljuba (puč Lorković-Vokić) želi svrgnuti totalitarni režim i uspostaviti kontakt sa Saveznicima sa ciljem pregovora o poslijeratnom poretku (isto kao što je to pokušao učiniti bl. car Karlo I.). Jerolim se pridružuje tom pothvatu i dobiva ulogu uspostave kontakta s potpredsjednikom Hrvatske seljačke stranke, Augustinom Košutićem, da bi ta stranka preuzela vlast i priključila NDH Saveznicima. No Košutić bježi u partizane i odaje im plan urotnika. Srpskim šovinistima i komunističkoj većini u partizanima nikako nije odgovaralo da Hrvatska opstane kao demokratska i katolička država, pa odaju puč Nijemcima. Na njihov pritisak ustaška vlast uhićuje glavne urotnike, a ostale ostavlja na miru zbog straha da bi prevelike čistke tjerale ljude u partizane; za Jerolima se zauzima Crkveni vrh.
Pred sam kraj rata ga svi upozoravaju da partizani neće za njega imati milosti i da napusti Hrvatsku. On to odbija, jer je imao -kao i nadbiskup Stepinac- čistu savjest. Nije pristao ni na ponudu njegova prijatelja Viktora Kmoničeka, koji mu nudi da ga prvih dana nakon pada Zagreba sakrije kod sebe. Kmoniček je potajice bio komunist ali je Jerolima kao čovjeka toliko cijenio, da je bio spreman za njega, smrtnog neprijatelja, riskirati svoj život.
9. travnja 1945., dan nakon ulaska u Zagreb, partizani odvode Jerolima u kućnom ogrtaču i papučama. Supruga Vera ga nalazi u njihovom stožeru vezana žicom. Poslije zabranjuju obitelji svaku posjetu. Vera predaje novoj vlasti nekoliko molbe istaknutih komunista za njegovo pomilovanje, kao Vladimira Nazora, koje ne pomažu. Ubijaju ga 15. srpnja 1945., a obitelj tek u rujnu dobiva telegram, da je "narodni neprijatelj" Jerolim Malinar streljan "u ime naroda", te da se sva imovina zapljenjuje.
U noći njegovog ubojstva je njegova supruga Vera doživjela nešto nadnaravno. Odjednom se probudivši vidi Jerolima pred njom, svog krvavog i izubijanog kako kopa vlastiti grob. On joj kaže, da je od Boga dobio veliku milost da se može još s njom oprostiti, da ju voli, da čuva djecu, te da ne mrzi njegove krvnike, ... Nakon što je vizija nestala, njezina djeca su strčala oko nje, čuvši je kako vrišti, misleći da je imala noćnu moru, no uskoro saznaju iz novina, da im je muž i otac te noći bio strijeljan.
Zbog konfiskacije kuće i sveukupne imovine, te zbog dugogodišnjeg gubitka građanski prava i time mogućnosti za zaposlenje, supruga Vera ostaje sa četvero djece bez uvijeta za život. Samo zahvaljujući pomoći obitelji nisu završili na ulici i pomrli od gladi.
Jerolim Malinar je postao žrtva ateističkog režima jer je bio kršćanin, kao i stotinu milijuna drugih vjernika koji su pod Staljinom, Hitlerom, Pol Potom ili Titom svojim životom posvjedočili svoju vjeru. No njega su mrzitelji kršćanstva i demokracije ubili također i stoga, da bi izbrisali živući dokaz, da su katolici bili protiv diktature u NDH i da su djelovali protiv njihovih zlodjela. Jerolim Malinar je smetao njihovoj propagandi o hrvatskom narodu kao "fašističkom". Nažalost te laži šire do dana današnjeg, kod nas i po svijetu (aktualni primjer su napadi na sv. misu zadušnicu za žrtve masakra na Bleiburgu).
Jerko Malinar, Austrija, 2019