JEROLIM MALINAR (1897. - 1945.) - Životopis
Ovaj tekst je napisan na sjećanje i u čast našeg dragog, dobrog, poštenog i uzornog oca Jerolima. On je kao željezničarsko dijete došavši u grad Zagreb u svojoj 16. godini života, bez ičega, u svojem relativno kratkom, ali bogatom životu (nepunih 48 godina života) svojim neumornim radom, odličnim organizatorskim sposobnostima, poštenjem, prirodnom inteligencijom, poduzetnošću, pouzdanošću, kao i ostalim vrlinama ostvario nevjerojatno velik društveni ugled i materijalni uspjeh. On nije znao za odmor, ni za godišnje odmore, a njegov radni dan trajao je od ranog jutra, do kasne večeri. Imao je nekoliko velikih hobija uz ostalo planinarenje, numizmatiku (sakupljanje starog novca, odlikovanja i medalja) i filateliju (sakupljanje poštanskih maraka). Počeo je od ničega, a pred kraj života bio je vlasnik jedne od najvećih i najmodernijih knjigoveških radnji u Zagrebu (druge po broju strojeva i uposlenih) i posjedovao je najveću i najpoznatiju zbirku odlikovanja u Hrvatskoj. Imao je velik broj prijatelja i široki krug poznanika. Bio je odan suprug i uzoran otac, odan Katoličkoj Crkvi i svojoj domovini Hrvatskoj, stoga je svima nama njegovoj djeci ostao velikim uzorom, čiji rani gubitak ne možemo prežaliti.
Djetinjstvo i mladost
Jerolim Malinar rođen je 30. rujna 1897. godine (točnije u noći od 29. na 30. rujan, stoga na krštenju dobiva ime Jeronim, jer prema katoličkom kalendaru 30. rujna je dan sv. Jeronima) u malom goranskom mjestu Vrata, nedaleko Fužina, u katoličkoj željezničarskoj obitelji. Kršten je u Župnoj crkvi sv. Antuna u Fužinama. Bio je osamnaesto, posljednje dijete majke Margarete (rođene Beljan) i oca Martina Malinara. Svoju majku posebno je štovao, zbog njezine radinosti, skromnosti, životnih načela i pobožnosti, te odnosa prema svim ljudima i Katoličkoj Crkvi.
Margareta Malinar Martin Malinar
Ta velika, djecom brojna katolička obitelj živjela je u maloj zgradi željezničke stražarnice (kasnije postaje) u Vratima. Jerolimov otac Martin tada je bio službenik Mađarskih državnih željeznica, a i Jerolimova dva starija brata Josip, rođen 1883. godine i Franjo, rođen 1884. godine, bili su u doba njegovog djetinjstva uposleni kod Mađarskih državnih željeznica.
Jerolimov otac Martin Malinar rođen je 1850. godine u Lokvama, županija Delnice. Kao domobranski pješak služio je u 80. i 88. domobranskom bataljunu u Ogulinu 12 godina i dva mjeseca, te je tako Zakonom propisanoj Domobransko obrambenoj obveznosti potpuno udovoljio.
Željeznička postaja u Vratima u kojoj je rođen Jerolim Malinar
(ispred postaje Jerolim, mali sin Boris, supruga Vera i Jerolimova sestra Marija)
Jerolimov djed Mate Malinar i baka Neža (rođena Čop) rođeni su Lokvarci. I Jerolimovi roditelji Martin i Margareta živjeli su u Lokvama, sve dok se Martin nije zaposlio na Mađarskim državnim željeznicama, na stražarnici u Vratima, gdje od tada stanuje njegova cijela obitelj. U to vrijeme (krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća) u Gorskom Kotaru živjelo se vrlo teško i bila je velika glad. Tih godina je krumpir, koji je bio glavni prehrambeni sastojak u Gorskom Kotaru, vrlo slabo rodio. Tako da su svi, koji su mogli, napuštali domove i krenuli u potragu za boljim životom daleko od kuće. Stoga je i jedan od Jerolimovih stričeva otišao u Slavoniju (Šimun), gdje i danas ima Malinara iz te njegove loze, a drugi u Ameriku (Josip). Isto tako su i Jerolimova braća većim dijelom napustila Gorski Kotar; najstarija Jerolimova sestra Margareta udaje se za Šporera i odlazi u Karlovac, dvoje njegove braće otišlo je u Zagreb, brat Josip i sestra Katarina, neki u Ameriku (sestra Ruža), a jedan brat (Stanko) u Dubrovnik. Njegova 6 godina starija sestra Agneza umire od tuberkuloze (1914. godine) u 23. godini života. U Gorskom Kotaru ostaju brat Franjo zaposlen na Državnim željeznicama (koji dijelom radnog vijeka radi u Lici, u Vrhovinama i Gračacu kao šef ložiona) i sestra Marija, koja se udaje za Kauzlarića. Isto tako djeca od njegova strica Juraja odlaze tih godina u Ameriku (Matija, Ivan, Antun i Šimun). No, Šimun (njegov bratić Šime Malnar) poslije niza godina provedenih u Americi vraća se u Lokve i ima velik broj potomaka. Nažalost podataka o drugim članovima te nekad velike obitelji nema.
1914. Pismo Jerolimovog oca Martina sinu, koji uči zanat 1915.Čestitka Jerolimu za blagdane
u Zagrebu od sestre Ruže iz Texasa
Jerolim je svoje djetinjstvo i ranu mladost proveo u Vratima, u tom prekrasnom kutiću Gorskog Kotara. "Mjesto Vrata zaokružuju sa svih strana šume i bregovi i to sučelice kući uzdiže se gusta šuma s Burnim Bitorajem, slijedi prema Fužinama Preradovićev vrh, zatim krševiti Viljak i Bijela Koza." (Ovaj citat je Jerolimov tekst o Vratima iz njegovih bilješki). Kao najmlađe dijete, majka ga je od milja zvala Jerolimček1.
Jerolim je kao mladić najprije počeo učiti zanat za elektro-strojara u mlinu u susjednim Fužinama. Zatim ga je majka dovela u Zagreb davne 1913. godine na naukovanje i školovanje (u školu Mađarskih državnih željeznica). Najprije su pohodili baziliku Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, gdje su se zajedno pomolili pred oltarom Majke Božje i tu je ona svog posljednjeg sina Jerolima blagoslovila i preporučila Majci Božjoj. Tek potom krenuli su potražiti smještaj kod poznanice iz Vrata, gospođe Šnajdar na Trnju i urediti sve za njegov boravak u Zagrebu. Jerolimova majka Margareta kraj tolike djece koje je rodila i s kojom je bila ispunjena kuća, za današnje poimanje ogromne obitelji, bila je smirena, strpljiva, staložena, blage ćudi i unosila svoju dobrotu i pobožnost u svoju obitelj. Zato je Jerolim svoju majku Margaretu uvijek s velikim poštovanjem spominjao kao sveticu. Po završetku naukovanja i školovanja zapošljava se u radionicama Državnih željeznica u Zagrebu kao elektro-strojar. Njegova majka Margareta poslije dužeg bolovanja umire 1916. godine. Njegov otac Martin umire 1920. godine u 70. godini života, te tako Jerolim u 23. godini života ostaje i bez drugog roditelja.
Dolazak u Zagreb i uključivanje u rad katoličkih organizacija
Od dolaska u Zagreb i zajedničkog posjeta s majkom Bazilici Srca Isusovog, pa do njegove mučeničke smrti Jerolimov se život odvijao pod okriljem te crkve i svećenika isusovaca. Tu je godinama svako jutro prije posla dolazio na svetu misu i primao Svetu Pričest. Stalni ispovjednik bio mu je isusovac, otac Bruno Foretić. Osjetivši od ranog djetinjstva težinu života u teškim goranskim uvjetima, među tim poštenim i radinim ljudima,
u tako brojnoj katoličkoj obitelji, on je sebi postavio za životni cilj, da svojim trajnim djelovanjem kroz čitav svoj život bude od pomoći i koristi onima koji teško žive, koji su bilo na koji način ugroženi.
1915. Posveta na školskoj nagradi 1919. Hrvatsko katoličko omladinsko društvo "Kačić" - duhovnik
Jerolimu Malinaru isusovac o. Ante Alfirević (Jerolim stoji treći zdesna u drugom redu)
___________________________
1Njegovo ime na krštenju je Jeronim, no kao najmlađe dijete, majka i braća zovu ga od milja Jerolimček. On to prihvaća i potpisuje se - Jerolim. Svi prijatelji i njegova obitelj zovu ga Jerko. A svoju brošuru o Hrvatskim odlikovanjima tiskanu 1944. godine potpisuje kao Jeronim.
Stoga se odmah svim svojim bićem uključio u karitativni rad. Postaje vrlo aktivnim članom katoličkih organizacija. Tako već 1919. godine član je Hrvatskog omladinskog katoličkog društva "Kačić", koje djeluje u Palmotićevoj ulici u isusovačkoj zgradi iza crkve, a duhovnik društava je isusovac otac Ante Alfirević.
Početkom 1920. godine Jerolim je osnovao katoličko djetićko društvo "Eckert"2, te je u zgradi sv. Josipa na Pejačevićevom (danas Britanskom) trgu broj 15 organizirao prihvat i prenoćište za katoličku mladež (šegrte i kalfe), koja je dolazila iz provincije da bi naukovala zanate u Zagrebu. Sam je izradio potreban nužan namještaj i opremio centar za prihvat i prenoćište. Organizirao je i prihvat svojih štićenika u aktivnijim katoličkim obiteljima, kako bi barem nedjeljom ti mladi ljudi imali priliku, da prisustvuju obiteljskom ručku i da se na taj jedan dan u tjednu, na dan odmora bolje i kvalitetnije nahrane.
1918. Jerolim kao mladić 1920. Jerolim (sjedi u sredini) s članovima katoličkog
djetićkog društva "Eckert"
Početkom trećeg desetljeća prošlog stoljeća on se vrlo aktivno uključuje u rad i djelovanje Katoličke akcije unutar Orlovske organizacije, gdje se upoznaje s mons. Milanom Beluhanom, dr. Ivanom Merzom i dr. Ivanom Protulipcem i velikim brojem poštenih i vrijednih ljudi, gorljivih katolika, kojima je zajednički cilj bio širenje katoličkih ideja i akcija među hrvatskim pukom. Iskreno je vjerovao, da će to djelovanje donijeti preporod hrvatskom narodu, vraćajući ga katoličkoj vjeri i etičkim normama, koje su stoljećima bile duboko ukorijenjene u hrvatskom puku, a koje je netom protekli Prvi svjetski rat uzdrmao. Stoga se posvećuje društvenom radu i pisanju. Vojsku služi u Karlovcu u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1920. do 1921. godine).
Već 1921. godine odgovorni je urednik glasila hrvatske katoličke mladeži "Mladost", koje je imalo uredništvo na Kaptolu 27. Tajnik je Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza od njegova osnivanja u kolovozu 1922. godine (sa sjedištem na Kaptolu 27), dok je predsjednik saveza bio dr. Ivan Merz.
____________________
2Nazvano po mladom katoličkom intelektualcu i majstoru pera Rudolfu Eckertu, koji je uređivao prvi katolički dnevnik "Riječke novine", a poginuo je na bojištu 1915. u 26. godini života.
1922. Osnivački skup Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza
U prvom redu u sredini (s kravatom) je dr. Ivan Merz, lijevo do njega pater Bruno Foretić, a desno u svjetlom
odijelu je Jerolim. (Snimljeno ispred Umjetničkog paviljona na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu)
Krajem 1923. godine kao najbliži suradnik dr. Ivana Merza i dr. Ivana Protulipca sudjeluje u osnivanju i organiziranju samostalnog Hrvatskog katoličkog orlovskog saveza (ujedinjenjem Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza s Orlovskim pod-savezom). Tajnik je tog saveza. Sudjeluje na sve-orlovskom sletu u Brnu (1922.) i Pragu, hodočašćima u Rim (1925. i 1933.), te u nizu raznih hodočašća i povorki Hrvatskog orla, a kasnije Hrvatskih križara. Obilazi velik dio Hrvatske, te Bosne i Hercegovine u tu svrhu, a u nizu takvih akcija neposredno pomaže ili njima rukovodi. Uvijek skroman, neobično radin i uporan, odličan organizator, goranski pošten i dosljedan, odan crkvi i domovini.
1923. Jerolim u dobi, kada je bio tajnik 1925.Jerolim, kao tajnik Hrvatskog orlovskog
Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza saveza (HOS-a).
Orlovstvo ima svoje početke istovremeno u Češkoj i u Sloveniji krajem 19. stoljeća. U Hrvatsku je Orlovstvo došlo nakon prvog svjetskog rata. Odlučujući poticaj za njegov razvoj dao je sveorlovski slet u Mariboru održan u ljetu 1920. godine na kojem je sudjelovalo 50.000 mladih iz Čehoslovačke i Slovenije, a među njima je bilo 5.000 mladih iz Hrvatske. Na tom sletu bili su Ivan Merz, Ivan Protulipac, Jerolim Malinar i drugi kasnije istaknuti hrvatski katolički javni djelatnici.
Hrvatski orlovski savez je bio u prvom redu izrazito katolička odgojna organizacija, neovisna od politike, organizacija koja djeluje u prvom redu na odgojnom planu, ali njeguje tjelovježbu i nastupe mladih. Geslo "Žrtva - Euharistija - Apostolat" predložio je Ivan Marz već u početku rada Hrvatskog orlovskog saveza (po uzoru na francuske Euharistijske križare), a kasnije ga je po ukinuću Orlova preuzelo Križarsvo. "Izobrazba uma, uzgoj volje, srca i značaja, njegovanje prijateljstva i društvene uzajamnosti, sve to spada u program i radnu dužnost Orlovstva, još i više negoli vježbanje tijela, javne manifestacije, itd." (I. Protulipac: Hrvatsko Orlovstvo, Zagreb, 1926.)
Nasuprot slovenskom Orlovstvu koje se veže uz politiku, hrvatsko Orlovstvo odlučuje biti neovisno od politike, ali istovremeno hrvatsko Orlovstvo pod utjecajem Ivana Merza i Ivana Protulipca ima naglašeno vjersko-crkvenu orijentaciju, te se veže uz crkvenu hijerarhiju i zahtijeva od članova intenzivan vjerski život, a svaka organizacija mora imati svog svećenika - duhovnika.
1923. Dr. Ivan Merz u sredini (s kravatom) i 1924. Jerolimova službena ulaznica za Zagrebački zbor
Jerolim (u svjetlom odjelu s leptir kravatom) (ZV) kao upravitelja "Narodne Politike"
Tih godina Jerolim se bavio novinarskim poslom. Po vođenju (kao upravitelj) katoličkog omladinskog časopisa Mladost, preuzima vođenje (upravitelj) Hrvatskih seljačkih novina i Narodne Politike, a član je redakcije Katoličkog lista. U katoličkom tisku objavljuje niz tekstova o organizaciji i radu katoličkih društava u Hrvatskoj. Njegovi članci u to vrijeme bili su posvećeni i onima kojima je u životu bilo posebno teško, s ciljem da im se pomogne (bolesnima, invalidima i siromašnima). No, ne samo da je o tome pisao, nego je prema svojim mogućnostima svakom koji mu se osobno obratio i materijalno pomogao. To je vidljivo iz velikog broja sačuvanih pisama i zahvala upućenih njemu osobno, kao npr. pisama i pismenih zahvala na pruženoj pomoći od poznate zagrebačke dobrotvorke tete Nikolaje, koja je okupljala i pomagala nezbrinutoj djeci, pa sve do niza pisama, molbe za podršku i pomoć, kao i zahvale invalida Kalista Ostojića iz Splita, kojem je Jerolim stalno pomagao i poslao novac za kupnju proteze u vrijeme, kada je i sam živio u velikoj oskudici.
Dr. Ivan Protulipac Dr. Ivan Merz Jerolim Malinar
Jerolim je imao izuzetnu sposobnost organiziranja i povezivanja istomišljenika, u radu je bio neumoran i neobično savjestan, stoga je ubrzo postao jedan od čelnih ljudi najjačih katoličkih organizacija koje su pokrivale područja s katoličkim življem u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To se vidi iz njegovih zapisa, u kojima je uočljivo, da se kretao diljem cijelog područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine.
I dok su predsjednici saveza (Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza i Hrvatskog orlovskog podsaveza) bili poznati katolički intelektualci dr. Ivan Merz (sveučilišni profesor, duhovni vođa saveza i pisac) i dr. Ivan Protulipac (pravnik i odličan govornik), Jerolim je bio njihova desna ruka, kao odličan organizator, neobično radin i pouzdan, te pošten suradnik. Stoga je Jerolim imao velik ugled u Hrvatskom katoličkom pokretu. Jerolim, koji je potekao iz velike djecom brojne katoličke obitelji, želio je osnovati svoju djecom brojnu obitelj, prema svojim uzorima.
U to vrijeme (oko 1925. godine) upoznaje se s učiteljicom Vlastom Arnold3, kćerkom poznatog hrvatskog pjesnika i intelektualca sveučilišnog profesora dr. Gjure Arnolda. Ona radi u vrhu organizacije hrvatskih katoličkih žena, te je u najužem krugu rukovodstva.
1925. Hrvatski orlovi na Međunarodnom hodočašću u Rimu 1925. Jerolim u orlovskoj odori
prigodom Svete Godine (Jerolim je u prvom redu prvi s lijeva)
Jerolim radeći na Kaptolu, kao upravitelj Narodne Politike i Seljačkih novina, u to vrijeme vrlo aktivan u katoličkim organizacijama, posebno u Hrvatskom Orlovskom Savezu, upoznaje Veru Jesensky, koja je tada radila u Kaptolskoj knjižari kao činovnica.
Osnivanje obitelji
Tako u njegov život ulazi živahna i vesela Vera. Nasuprot njoj, Jerolim je ozbiljan, smiren, izuzetno radin i poznat po svojem poštenju, što Veri pruža osjećaj sigurnosti i pouzdanosti.
Oni su se vjenčali 7. svibnja 1927.godine u crkvi Svetog Blaža, a vjenčani kumovi su im dr. Avelin Čepulić (liječnik, poznati katolički djelatnik, hrvatski rodoljub i veliki dobrotvor, a kako je mnoge liječio bez honorara, prozvan je "liječnikom zagrebačke sirotinje") Jerolimov veliki prijatelj i Verin bratić Ferdinand Concilia. Jerolim i Vera žive u uzornom katoličkom braku punom ljubavi i međusobnog poštovanja.
_______________________________
3Vlasta Arnold je bila mirna, staložena i vrlo radina. Isti stavovi i katolička uvjerenja, kao i rad prema istim ciljevima povezuju Jerolima i Vlastu, kao istomišljenike. Vlasta Arnold se ne udaje. I dalje ostaje vrlo aktivna u katoličkom pokretu hrvatskih žena, a u toku stvaranja nove Hrvatske države 1941. godine pristupa novom političkom pokretu, te vodi katoličke djevojačke organizacije. Po završetku rata završava u logoru, gdje biva mučena i zlostavljana. Desetak godina poslije rata umire od posljedica zlostavljanja, kao hrvatska mučenica i žrtva komunista, isto kao i Jerolim, no on biva likvidiran već prvih dana poraća.
Jerolim i Vera do tada zaposleni na zagrebačkom Kaptolu žele se osamostaliti, te otvoriti svoju radnju ili trgovinu. Jedan od razloga njihovoj odluci je, da se u upravi novina u kojima je Jerolim zaposlen kao upravitelj, kada se saznalo da će se ženiti, donosi odluka o smanjenju njegove plaće za 30%. To ga je vrlo povrijedilo, a i ekonomski oslabilo. Zato Vera i on najprije razmišljaju o mogućnosti da otvore vlastitu trgovinu tekstilom. Obzirom na dotadašnja iskustva i njegovu sklonost knjigama, te tada u novinama objavljenoj prodaji strojeva za uvez knjiga poduzeća Merkantile iz Zagreba i jednog poduzeća iz Beča, odlučuju se, da otvore knjigovešku radnju. Za kupnju prvih strojeva novac im posuđuju njegovi prijatelji; dr. Avelin Čepulić, dr. Ivan Merz, dr. Ivan Protulipac, dr. Markulin, dr. Klarić, Kemfelja, Gašpert i drugi, ali i njegova i Verina braća i sestre (Verina sestra Mira, te Jerolimova braća Katarina i Josip). Da bi svoju neovisnost mogli ostvariti zadužili su se za tada ogroman iznos od preko 200.000 dinara. Zanimljivo i očigledno je, da su svi ti ljudi, njegovi prijatelji iz Hrvatskog Orlovskog saveza, te članovi njegove i Verine obitelji imali puno povjerenje u njega i Veru. Tu je bila njihova velika hrabrost i odgovornost. Prvi stroj koji su kupili bio je stroj za zlatotisak, kojim su se otiskivali naslovi na koricama i hrptu knjiga. Svoju prvu knjigovešku radnju Jerolim otvara u suterenu Djetićkog doma, zgrade sv. Josipa na tadašnjem Pejačevićevom trgu (danas Britanskom trgu). Knjigovežnicu otvara na samu svetkovinu sv. Josipa, na dan 19. ožujka 1927. godine, a radnju mu blagoslivlja njegov duhovnik otac Bruno Foretić. Već drugog dana počinje s radom. Prvi njegov poslovođa (stručni majstor) bio je Aleksander Kruper (Slovenac), a prvi naučnik bio je Franjo Kauzlarić, njegov nećak (sin sestre Marije, udate Kauzlarić iz Vrata). Franjo (Franc) je kod Jerolima bio od prvog dana knjigovežnice, pa sve do kraja u kojoj je ostao i nadalje, kada su partizani Jerolimu i njegovoj obitelji tu radnju oduzeli, već prije sudske odluke o konfiskaciji 1945. godine. U njegovoj knjigovežnici je niz godina bila zaposlena i njegova sestra Katarina, kojoj je suprug nestao na Ruskom ratištu u tijeku prvog svjetskog rata (1914.-1918.), a imala je dvije kćerke.
1927. Prva knjigovežnica na Pejačevićevom trgu. Reklamni letak za knjigovežnicu
Jerolim stoji uz prešu za zlatotisak, a Vera iznad njega. Jerolima Malinara
Knjigu mu dodaje njegov nećak Franjo Kauzlarić
Zatim radnju sele u zgradu Sv. Jeronima na Trg Kralja Tomislava 21 (opet u suteren, no s mnogo većim prostorom). Jerolim i Vera rade bez odmora po cijele dane od jutra do mraka, s malim brojem radnika, da bi mogli isplatiti svoje velike dugove.
1932. Omoti Jerolimovih reklamnih kalendara za korisnike usluga njegove radnje
Već od samog početka rada njihove knjigovežnice tu se uvezuju i radi zlatotisak na svim knjigama i molitvenicima koje izdaje Družba Isusova (Isusovci) i Društvo svetog Jeronima. Nakon nekoliko godina dolazi do vidnog materijalnog napretka, kao posljedice njihovog velikog rada i ogromnog samoodricanja.
Smrt Ivana Merza
10. svibnja 1928. godine u svojoj 34. godini života umire poslije neuspjele operacije sinusa Jerolimov dobar prijatelj i njegov veliki uzor dr. Ivan Merz (profesor francuskog jezika u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu). Merz je cijeli svoj kratki život posvetio Crkvi i katoličkom odgoju mladeži. To je bio ogroman gubitak za organizaciju katoličke mladeži i za njegove prijatelje. Umire na glasu svetosti, stoga Jerolimu predlažu, da Merz bude pokopan u njegovoj orlovskoj odori (uniformi), a da se orlovska odora i kapa Ivana Merza sačuva kao relikvija. Jerolim pohranjuje i smješta Ivanovu orlovsku odoru na počasno mjesto u središnji dio kutne vitrine (iz ostavštine biskupa Langa) u svom domu i to u svojoj radnoj sobi.
1928. Grob Ivana Merza na Mirogoju 2003. Najava beatifikacije Ivana Merza u Banja Luci
Posmrtne ostatke sluge Božjega Ivana Merza ispratio je veliki broj građana Zagreba i velik broj članova Hrvatskog Orlovskog saveza iz Hrvatske, te Bosne i Hercegovine. Pokopan je na Mirogoju u obiteljskoj grobnici, a uoči 50. obljetnice njegove smrti (1977. godine) njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Baziliku Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu.
Na dan 22. lipnja 2003. godine Sveti Otac Ivan Pavao II došao je u Bosnu i Hercegovinu, da bi na apostolskom putovanju u gradu Ivanovog rođenja, u Banjoj Luci slugu Božjega Ivana Merza proglasio blaženim. To je u Hrvata prvi laik (čovjek koji ne pripada svećeničkom staležu), koji je proglašen blaženim. (Postulator beatifikacije bio je isusovac otac dr. Božidar Nagy.)
*
U Hrvatskom Orlovskom Savezu Jerolim Malinar aktivno radi od njegovog osnivanja pa sve do zabrane rada i raspuštanja krajem 1929. godine (po proglašenju otvorene diktature, koju kralj Aleksandar Karađorđević uvodi 6. siječnja te godine).
Već slijedeće godine po ukidanju Orlovske organizacije Jerolim se uključuje u organiziranje i rad novoosnovanog Velikog križarskog bratstva (kao član VKB-a) pod vodstvom dr. Ivana Protulipca.
Načela rada hrvatske Križarske organizacije utemeljene 1930. g. proizlaze iz načela Hrvatskih Orlova (prosvjetno-odgojno djelovanje na katoličkim načelima, njegovanje prijateljstva i društvene uzajamnosti), no ova organizacija više ne smije obuhvaćati sportsku djelatnost (tjelovježbu) i sportske nastupe. Križari će nastojati, da budu katolici u životu, puni vjere i duha Božjega, da svi članovi budu izobraženi u pravoj prosvjeti, prožetoj istinom vjere, te spremni u znanju i prožeti duhom zajedništva u životnom radu. Zato će se: a) priređivati društveni sastanci, (križarska sijela), poučna predavanja i tečajevi za proučavanje vjerskih, kulturnih, socijalnih i opće društvenih pitanja; b) urediti knjižnice i čitaonice, vježbati i davati predstave, itd.; c) njegovati glazbu i pjevanje, posebno crkveno, (liturgijsko); d) njegovati društveni život skupnim igrama, izletima, itd.
Tijekom tridesetih godina Jerolim je vrlo aktivan u Križarskoj organizaciji (bilo kao tajnik ili član VKB-a), bez obzira na sve ostale obveze svoga posla i svoje tada već brojne obitelji. Tako je iz njegovih bilješki vidljivo njegovo sudjelovanje u nizu raznih akcija (duhovnih vježbi, izleta, logorovanja, proslava i procesija u Mariju Bistricu, itd.), a posebno 1933. godine povodom Svete jubilarne godine bilo je veliko njegovo angažiranje na organizaciji i vođenju hrvatskih hodočasnika u Rim.
Tijekom rada u orlovima i križarima on stječe velik broj prijatelja među vrijednim i istaknutim katoličkim laicima i svećenicima, kao što su :
o. Ante Alfirević, DI, Ivan Bortas, braća dr. Dragutin, prof. Mirko i Ivan Cerovac, dr. Fedor i dr. Vladimir Cicak, dr. Avelin Ćepulić, Franjo Družak, dr. Franjo Dujmović, Juraj, Franjo i Nikola Dušak, Dragutin Flajpan, prof. Zvonimir Fržop, dr. Ivo, Karlo i Viktor Glowatzky, dr. Đuro Gračanin, Josip Horvat, Stjepan Kemfelja, dr. Marko Klarić, Đuro Kožić, Nikola Kresnik, dr. Mijo Lehpamer, dr. Milivoj Mostovac, Ivo Mrakovčić, Stjepan Nemet, dr. Feliks Niedzielski, prof. Ivan Oršanić, Stjepan Ramljak, Ivan Reberski, Ivan Rusan, Zvonimir Sabljak, ing. Dragutin Stiperski, dr. Slavko Šarić, Antun Šenda, dr. Lav Znidarčić, Alojz Žabek, prof. Dušan Žanko i drugi.
Životni put Jerolimove obitelji
Jerolim i Vera imali su petero djece. Po vjenčanju stanuju u iznajmljenom stanu na Goljaku 17, gdje je 1928. godine rođeno njihovo prvo dijete Mladen. Dijete umire istog zimskog dana po rođenju u njihovom nezagrijanom stanu, kao nedonošče. U to vrijeme oni rade od jutra do mraka, više gladni nego siti, da bi mogli otplatiti sve preuzete obveze i dugove za kupnju strojeva za radnju. Oni zatim sele u Cvjetnu cestu broj 3 (na Trnju preko željezničke pruge iza rampe, malo niže od današnjeg Ciboninog kompleksa, no s istočne strane Savske ceste). Tu je 5. siječnja 1929. godine rođeno njihovo drugo dijete Josip Boris, rođeno još u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, jer dan poslije njegovog rođenja nastupa diktatura i državi se mijenja ime u Kraljevina Jugoslavija, a nacionalna obilježja se zabranjuju. Drugi njihov sin je kršten u crkvi sv. Marka na Gornjem gradu, a dobiva dva imena Josip Boris; ime Boris po maminoj želji, a Josip (crkveno ime) po želji kuma Josipa Malinara, kume i tate. Početkom 1930. godine Jerolim kupuje prvu kuću u Bosanskoj 17 c. Ta kuća je bila uz Hercegovačku ulicu, a njihov voćnjak je sezao do Bosanske ulice iz koje se ulazilo u njihov posjed. Tu je kuću dao preurediti i dograditi prije useljenja. U toj kući rođeni su 12. listopada 1930. godine njihova kćerka Blanka Alojzija i 12. veljače 1932. godine njihov treći sin Jerko, a njegov imenjak. Oboje djece je kršteno u crkvi sv. Blaža.
1932. Jerolim i Vera s dječicom 1932. Jerolim s fotografskim aparatom na stalku ispred ulaza
u vrtu kuće u Bosanskoj 17c u novootvorenu kapelu Majke Božje na Sljemenu
(desno sa strane u crnom odijelu Feliks Niedzielski)
Te 1932. godine u jesen se osniva Bratstvo križarskih starješina, a Jerolim preuzima upravu križarskog tjednika "Nedjelja". On nedjeljom vrlo često planinari ili organizira izlete za članove križarskih organizacija (Remete, Desinić, Mokrice, Plješivica, Sljeme, Okić, itd.). Te godine kupuje prvi radio. Iste godine blagoslovljena je kapela Majke Božje kraljice Hrvata na Sljemenu (11. 9. 1932.), čije je otvorenje fotografirao Jerolim.
Jerolim i nadalje bez obzira na potrebe svoje sada već peteročlane obitelji, kao i težnje za daljnjim opremanjem i razvojem svoje knjigoveške radnje, pruža na razne načine pomoć svima kojima je potrebna, a kojima je to i do sada činio. To se vidi iz velikog broja pisama zahvale upućenih na njegovu adresu (sada pohranjenih kod sina Borisa).
1933. Zahvala tete Nikolaje Jerolimu Malinaru za pomoć nezbrinutoj djeci
Kuću u Bosanskoj ulici prodaje 1933. godine, te novac ulaže u kupnju novih strojeva, da bolje opremi i modernizira knjigovežnicu. Stoga se njegova obitelj seli u stan na Pantovčaku br. 57. To je veliki stan u prizemlju nove moderne dvokatnice uz koju je travnato dvorište s velikom starom lipom i velikim vinogradom prema Hercegovačkoj ulici.
1932. Jerolim (uz bubanj) s križarima u Mokricama na 1933. Papinsko odlikovanje
duhovnim vježbama koje je primio Jerolim za sudjelovanje
u organizaciji i vođenju Hrvatskog hodočašća u Rim
Prigodom Svete jubilarne1933. godine Jerolim je kao jedan od organizatora i vodiča Hrvatskog hodočašća u mjesecu srpnju u Rim odlikovan Papinskim odlikovanjem.
1933. Kuća Jerolimove sestre Marije (Mice) Jerolimov brat Franjo Jerolimov brat Josip (Pepo)
u Vratima u kojoj ljetuje Vera s djecom s Blankom i Borisom - krsni kum sinu Josipu Borisu
Na Pantovčaku su česti nedjeljni poslijepodnevni susreti s Verinom i njegovom obitelji, te prijateljima. Nedjeljom je čest gost na obiteljskom ručku kod obitelji Malinar bio Verin otac Ignacije, koji je kao pravi djed i veseljak uveseljavao cijelu obitelj svojim pripovijedanjem i pošalicama.
1934. Starješinstvo križara (VKB-a) 1935. Na izletu križara na Sljeme, kojeg je Jerolim organizator
na grobu dr. Ivana Merza (mali Boris je između tate i mame u drugom redu, dok je
(Jerolim se nalazi na desnoj strani fotografije) ispred njih obitelj Horvat)
Jerolim mnogo radi, radi od ranog jutra do kasnog mraka, nema vremena za odmor i ljetovanje, ali osigurava sredstva za ljetovanje svoje obitelji.
1935. Jerolimov bratić Šime Malnar u čijoj kući 1935.Hotel u Lokvama vlasništvo Jerolimovog brata
u Lokvama ljetuje Vera sa svojom djecom Josipa
Zahvaljujući njegovom neumornom radu, organizatorskim sposobnostima i hrabrosti da ulazi u sve veće investicije njegova obitelj sve bolje živi. Jerolim 1935. godine otkupljuje zemljište sa šumom (djedovinu) u Lokvama u Gorkom Kotaru od svog bratića Šimeta.
Te godine počinje se baviti filatelijom (sakupljanjem poštanskih maraka) i numizmatikom (sakupljanjem starog novca, medalja i ordena - odlikovanja). Godinu dana poslije on i njegova obitelj sele u velik trosobni stan na visokom prizemlju u Hercegovačku 84, kojeg je vlasnica gospođa Ivančević-Majer. Vlasnica stana ima u vrtu i novu modernu jednokatnu kuću s ravnim krovom u kojoj ona stanuje sa svojim drugim suprugom dr. Majerom i svojim mlađim sinom Željkom Ivančevićem.
1935. Izlet iz Vrata na Bitoraj 1936. Jerolimova skica izgleda pročelja buduće
(Vera, Jerolim, Josip i Franc) Vile "Vera" u Lokvama
U Hercegovačkoj Veri često dolazi u posjete njezina mama Katarina, koja stanuje u Prilazu Gjure Deželića. Tada cijeli stan i okoliš kuće ispunjavaju zvuci predivne svirke na glasoviru, na kojem je ona virtuoz, a svira punom dušom i cijelim srcem.
Najstariji sin Jerolima Boris u to vrijeme tj. 1936. godine počinje pohađati prvi razred Pučke škole na Pantovčaku, a učiteljica mu je izvanredni pedagog, humanista i gorljivi katolik gospođa Marija Golik. Te godine Jerolim počinje uređivati dječje albume za svoju djecu, za svakoga posebice. U to vrijeme prema svojoj zamisli i skicama (iz kojih je realiziran projekt) počinje graditi ljetnikovac Vila "Vera" na djedovini u Lokvama. Uz sve svoje obveze i poslove on taj poduhvat gradnje i opremanja ljetnikovca u Lokvama dovršava za godinu dana. Tako već slijedeće 1937. godine prima prve goste (među njima i obitelj Fabijanić, koji kasnije postaju krsni kumovi njegovom najmlađem sinu Hrvoju). Vilu "Vera" je prije useljenja blagoslovio vlč. Stanislav Golik.
1937. Vodstvo Velikog križarskog bratstva (Jerolim u drugom redu drugi)
I tako njegova obitelj poslije ljetovanja na moru u Crikvenici u vili "Eriki" kod gospođa Šoštarić, ljetuje po prvi put u svojoj Vili "Vera" u Gorskom Kotaru. Te se godine 7. srpnja Jerolim učlanjuje u Hrvatsko numizmatičko društvo (društvo sakupljača starog novca, medalja i ordena) i kupuje novi kvalitetniji radio-prijemnik za svoju obitelj.
1937. Verin otac Ignacije u posjetu 1938. Jerolimova obitelj ispred kuće
kod Jerolimove obitelji u Hercegovačkoj u Hercegovačkoj 84
Te jeseni Jerolim pristupa izradi velikih Božićnih jaslica; jednih za svoju obitelj, a drugih kao dar crkvi u Lokvama. Jaslice su izrađene od drva, šperploče, letvica i papmaša (papirne mase pomiješane s ljepilom, kredom i gipsom), a u pripremi mase i izradi pomažu mu djeca. Jaslice su bile osvijetljene (štalica i tvrđave na brijegu iznad štalice).
Tog Božića uživala je njegova obitelj, kao i mještani Lokava u lijepim, velikim i osvijetljenim jaslicama, koje je izradio i poslao Jerolim. Sa svojom cijelom obitelji ide svake nedjelje na svetu misu u crkvu sv. Blaža. Tijekom tjedna rano ujutro prije odlaska u svoju radnju navraća na rane mise i na svetu pričest ili se samo pomoliti u baziliku presvetog Srca Isusovog u Palmotićevoj ulici.
Fužine: Jerolim s Verom i Borisom 1938. Obiteljska fotografija obitelji Jerolima i Vere
u posjetu kod rođaka, obitelji Golik (Jerko - Braco, Jerolim, Vera, Blanka - Seka i Josip - Boris)
(stariji dječak u bijeloj košulji je
Krešo Golik, kasnije poznati režiser)
U ljetu 1938. godine organizira se veliko logorovanje katoličke organizacije Križara u Lokvama, te je većina voditelja i predavača smještena u Jerolimovom ljetnikovcu Vila "Vera", dok su ostali sudionici logorovanja (uglavnom mladi ljudi) boravili u šatorima na jednoj livadi usred šume na prostoru iznad Lokava. U njegovoj vili kao gosti tada borave čelna imena Hrvatskog katoličkog pokreta, kao što su dr. Ivan Protulipac, dr. Feliks Niedzielski i dr. Đuro Gračanin.
1938. Protulipac (s kravatom), Ramljak 1938. U tijeku logorovanju križara u Lokvama
na slici drugi desno od Protulipca (Jerolim, Feliks Niedzielski, dr. Đuro Gračanin, dr. Ivan Protulipac
i Jerolim (posve desno stoji) ispred - ispred njega Boris, te majka i sestra misionara braće Vizjaka)
šatora na logorovanju u Lokvama Jerkovi gosti u Vili "Vera"
1938.Vodstvo VKB-a ispred Vile "Vera" u Lokvama s Jerolimovom obitelji
Početkom slijedeće godine Jerolim kupuje kuću na Pantovčaku 92. Prije useljenja, dao ju je posve preurediti i obnoviti. To je jednokatna kuća s velikim vrtom (šljivikom) iza kuće, a prema Kozarčevoj ulici. Nalazi se uz same Kozarčeve stube sa sjeverne strane vrta. Kuća je gotovo nasuprot Pučke škole na Pantovčaku.
U Lokvama su na ljetovanju Seka i mali Jerko (Braco), a preko jednog vikenda dolazi s tatom i Boris. Jerolim tada svoju djecu; Borisa, Blanku i Jerka vodi u poznato hrvatsko proštenište Majke Božje na Trsatu, te autobusom idu uz tok Rječine i preko Grobničkog polja uz samu granicu s Italijom, s čije se strane vide bezbrojni bunkeri. Te 1939. godine mjesec kolovoz je posebno vruć, a Vera je u drugom stanju i očekuje peto dijete. Stoga ne ide na ljetovanje, dok su njezina djeca Blanka i Jerko (kojeg tada zovu Braco) s kućnom pomoćnicom Katicom Kalafatić u Lokvama, a Boris ostaje uz svoju mamu u Zagrebu. Suprug Jerolim mora preko vikenda otputovati u Lokve, da sredi sve s gostima koji odlaze i da primi nove goste, tako da u kući na Pantovčaku ostaju samo Vera i njezin najstariji sin, tada 10 godišnjak.
Uslijed velike vrućine Jerolimovoj supruzi je iznenada pozlilo, te tako 5. kolovoza 1939. godine, dva mjeseca prije vremena rodi dijete, nedonošće. Jerolima pri povratku iz Lokava u nedjelju navečer čeka veliko iznenađenje, čeka ga Vera sa novorođenim sinom Hrvojem.
U to vrijeme nad Europom već se nagomilavaju oblaci predstojećeg rata i uskoro započinje 2. svjetski rat (napadom Nijemaca na Poljsku 1. rujna 1939.godine.). Te godine njihov sin Jerko (Braco) kreće u prvi razred, kćerka Blanka pohađa drugi razred, a Boris četvrti razred Pučke škole na Pantovčaku. Početkom slijedeće godine obitelj kupuje veliku kuću na Goljaku 20, a ovu na Pantovčaku prodaje. Kuća na Goljaku je za to vrijeme vrlo moderno uređena.
Već u ljetu 1940. godine prodaje kuću na Goljaku i kupuje jeftiniju novosagrađenu obiteljsku kuću u Murterskoj 24 u naselju na Sigečici da bi od ostatka sredstava osigurao novac za kupnju novih strojeva i modernizaciju knjigovežnice, te da bi mogao preuzeti novi velik posao (uvez i zlatotisak Hrvatskih enciklopedija). Stoga Jerolimova obitelj seli iz elitnog dijela grada na periferiju, blizini tadašnjeg Savskog nasipa, sajmišta u Heinzelovoj i u neposrednoj blizini crkvice Svete Obitelji. Jerolimova mlađa djeca Blanka i Jerko, sada pohađaju novosagrađenu Pučku školu na Sigečici. Borisa po prijemnom ispitu upisuju u 1. razred II. muške realne gimnazije u Križanićevoj ulici, gdje se uključuje u rad društva za tjelovježbu "Hrvatski junak".
1940. Jerolim i Vera sa svojom djecom u
Murterskoj ul. 24 (snimio Boris)
Od tada počinje Jerolimovo intenzivnije prijateljevanje sa ostalim numizmatičarima (sakupljačima) u prvom redu s njegovim bratićem sucem dr. Veljkom Malinarom, zatim s gospodinom Viktorom Kmoničekom (akviziterom), dr. Julijem Makancem (velikim županom), dr. Meixnerom (okulistom), Keglevićem (Gradišćanskim Hrvatom), Ledererom (zlatarom) i drugima. Sve ih međusobno veže isti interes, a to je skupljanje starih poštanskih maraka, skupljanje starog novca, starih medalja i posebno odlikovanja (ordena).
Te 1940. godine Jerolim seli svoju knjigovešku radnju iz suterenskog prostora na Trgu kralja Tomislava 21 (Jeronimska zgrada) u mnogo veći i kvalitetniji prostor (oko 200 m2) na visokom prizemlju u istoj zgradi, no s druge strane u Trenkovu 1. Sada već posjeduje velik broj strojeva (20 strojeva, od kojih su neki tada bili najsuvremeniji, kao npr. stroj za obrezivanje knjiga sa fotoćelijom za zaštitu od povrede ruku), a posebno skup, velik i složen stroj bio je tzv. falcmašina, odnosno stroj za preklapanje araka. Jerolim ima tada zaposleno dvadesetak radnika. On tada osim izdanja Družbe Isusove i Društva svetog Jeronima preuzima uvezivanje i zlatotisak prve Hrvatske enciklopedije i Hrvatske omladinske enciklopedije, koje počinju izlaziti početkom 2. svjetskog rata i izlaze do kraja rata. Jerolimova knjigoveška radnja tada je najmodernije opremljena u gradu Zagrebu i druga je po veličini i opremljenosti strojevima.
Život zbog rata u Europi postaje opet sve teži, stoga ni u Banovini Hrvatskoj nema više bijelog kruha, nego samo kukuružnjak tzv. Šubašićev kruh, cijene počinju rasti, a i strah od rata raste.
Neposredno prije početka rata na ovim prostorima Jerolim prodaje kuću u Murterskoj 26 i njegova obitelj seli u 3-sobni stan s djevojačkom sobicom (na prizemlju i prvom katu) u Istarskoj ulici 39. Vlasnik te kuće i stana bila je Jelka Plivelić, učiteljica u miru. Jerolimova obitelj useljava u stan 3. travnja 1941. godine, te samo tri dana po useljenju, dok su još on i njegova supruga smještali odjeću, opremu i knjige u ormare, rano ujutro počele su zavijati sirene za zračnu uzbunu i najavile da je i na ovim prostorima počeo rat, rat između Njemačke i Jugoslavije. Ubrzo se iznad grada začulo brujanje motora njemačkih bombardera, koji su letjeli prema Beogradu. To je bilo na samu Cvjetnu nedjelju (Cvjetnicu) 6. travnja 1941. godine.
II. svjetski rat
Rat iako očekivan od mnogih, započinje ipak iznenadno za sve. Tog jutra dolazi obitelji Malinar susjed gospodin Sekler zadužen u Civilnoj zaštiti, da uputi kako treba u podrumu urediti sklonište, te kako pred podrumskim prozorom treba postaviti sanduk s pijeskom, a na kućnom zidu iznad tog prozora nacrtati crveni krug sa strelicom prema dolje, koji upućuje da je tu sklonište. Ugledna židovska obitelj u neposrednom susjedstvu počinje pakirati najnužnije i s nekoliko kofera napušta prelijepo opremljenu moderno građenu kuću u njihovom vlasništvu i svu opremu u njoj, te bježi pred Nijemcima. Već 10. travnja njemačka vojska ulazi u Zagreb, a Hrvatska proglašava samostalnost od Jugoslavije. I u našoj Istarskoj ulici smješta se dio njemačkih vojnika i vojnih vozila.
Kako je Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji bila u podređenom položaju u odnosu na Srbiju, što se očitovalo na svim razinama, a što nije mogao ublažiti ni prije dvije godine dobiven ustupak stvaranjem Banovine Hrvatske, Nijemci su dočekani kao oslobodioci. Ulice su uskoro bile prepune građanstva, koje je obasipalo cvijećem motorizirane kolone njemačkih vojnika. Na zgradama su spontano osvanule hrvatske zastave i većina puka je slavila i od veselja plakala, jer je vjerovala, da smo konačno dobili svoju neovisnu Hrvatsku državu. U to vrijeme se stvara Nezavisna država Hrvatska, sa svojom vladom i svojim vođom, tada nazvanim "Poglavnikom" dr. Antom Pavelićem.
1941. Jerolim sa svojim najmlađim sinom miljenikom Hrvojem
u vrtu u Istarskoj ulici 39 (snimio Boris)
Tih dana stvaranja nove Hrvatske države i Jerolimu, kao istaknutom katoličkom djelatniku i organizatoru, te kao poštenom, pouzdanom i istinskom Hrvatu ponuđene su neke više političke funkcije u Ustaškom pokretu i u državnoj vlasti nove države, no on to odbija. Isto tako odbija sve ponuđene privilegije i razne povlastice.
Poslije desetljeća jugoslavenskog terora nad Hrvatima, oduševljen stvaranjem samostalne države Hrvatske, kao što u to doba čini dio građana Hrvatske i katolika, tako i Jerolim stupa u Ustaški pokret (tada Hrvatsku političku stranku). Isto, kao što su to početkom devedesetih prošlog stoljeća učinili mnogi građani Hrvatske stupivši u HDZ, kao pokret za Hrvatsku. No, u to vrijeme Jerolim prihvaća, da uz redovni posao u svojoj knjigovežnici volonterski radi posao koji voli, a to je da bude od koristi siromašnima i onima bez skrbnika. Tako postaje Pobočnikom za socijalnu skrb u Ustaškom Taboru za Črnomerec, koji obuhvaća cijeli zapadni dio grada Zagreba.
Pismo zahvale gospođe Zlate Sufflay za pruženu pomoć
On se opet prihvaća onoga što je radio i u mladosti, a to je baviti se humanitarnim radom i u teškim ratnim vremenima koja ubrzo nastupaju, pomoći svima onima kojima je ta pomoć potrebna bez obzira na njihovu nacionalnost i vjeru.
Početni zanos za slobodnom Hrvatskom ubrzo je splasnuo, kada je puk saznao, da je ta tzv. sloboda plaćena ustupanjem Hrvatskog priobalja Talijanima, a zatim, da to nije uopće nikakva samostalnost, jer pola Hrvatske pod svojom šapom drže Talijani, a drugu polovicu Nijemci i da mi Hrvati ne možemo ništa bez njihovog odobrenja, a moramo provoditi sve što nam se naredi s njihove strane. Ubrzo počinju progoni Židova diktirani Njemačkim rasnim zakonima, koji se moraju provoditi i na našem tlu pod Njemačkom vojnom jurisdikcijom, a potom počinje sve veći otpor Srba u Hrvatskoj, koji se ne mogu pomiriti s time, da budu u nekom podređenom položaju u toj novoj državi. To koristi komunistička partija, koja na dan napada Njemačke na Sovjetski savez (SSSR) 22. lipnja 1941. godine poziva sve simpatizere na opći ustanak. Tako dolazi do sve većeg otpora, dizanja pruga, mostova i vlakova eksplozivom u zrak, a potom slijede odmazde, a to znači kažnjavanje smrću (vješanjem ili strijeljanjem) talaca. I kako su pravi počinitelji nedostupni (jer su u šumi) to plaćaju oni ugledni i poznati lijevo orijentirani hrvatski intelektualci, koji čame u zatvorima zatvoreni još u doba stare Jugoslavije, zatvoreni kao komunisti ili simpatizeri komunista.
Kako je Jerolim tada imao najveću zbirku odlikovanja i medalja u Zagrebu i u Hrvatskoj, njegovi sve češći gosti na početku stvaranja nove države bili su subotom poslije podne visoki časnici iz Hrvatskog domobranstva (npr. Generali Slavko Štancer i Ivan pl. Perčević, te zrakoplovni pukovnik Jakov pl. Machiedo i drugi), jer su radili na pripremi novih Hrvatskih odlikovanja i medalja, te su ih posebno zanimala Austro-ugarska odlikovanja i medalje, potom Njemačka i ostala. Kasnije su dolazili u posjet, da vide njegovu poznatu zbirku, dobitnici visokih hrvatskih i njemačkih odlikovanja, a posebno viteškog reda (razni visoki ustaški i domobranski časnici, kao i njemački konzul - veleposlanik za Hrvatsku).
Jerolim je za svoju zbirku dao prema svojim crtežima izraditi plitke ladice (50 ladica), koje je posebnim vodilicama smjestio u stari ormar bidermajerskog stila (stil kućnog namještaja nastalog u Srednjoj Europi početkom 19. stoljeća). Ladice su imale plitke politirane okvire, a na podlogu je stavljen tamno zeleni samt. Tako su odlikovanja i medalje na ovoj podlozi dolazila još više do izražaja.
1944.Jerolim s najmlađim sinom Hrvojem 1944. Prva stranica Jerolimove knjižice tiskane
ispred ormara s odlikovanjima pod naslovom "Hrvatska odlikovanja"
Na prednjem dijelu svaka ladica imala je metalni okvirić u koji je bio umetnut natpis države i reda odlikovanja, kojeg je on sam napisao. Odlikovanja su u njima bila složena pregledno po državama, redovima i stupnjevima. Jerolim se kao sakupljač sve više usmjerio na skupljanje starih odlikovanja i medalje, te je uz to prikupljao i stručnu literaturu o odlikovanjima i pravio svoje bilješke o odlikovanjima.
Stvaranjem Hrvatske države, dolazi i do stvaranja hrvatskih odlikovanja i medalja. Stoga se Jerolim kao dobar poznavalac tog područja s velikim veseljem prihvaća posla da napiše tekst o našim hrvatskim odlikovanjima. Tako je njegova knjižica "Hrvatska odlikovanja" tiskana kao poseban otisak katoličkog godišnjaka DANICE za 1943. godinu u izdanju "Društva svetog Jeronima" u Zagrebu.
Istovremeno je radio na pripremi opsežnije knjige o Hrvatskim odlikovanjima (koja je nažalost zbog ratnih i zatim poratnih okolnosti ostala u rukopisu).
Jerolim Malinar : HRVATSKA ODLIKOVANJA (1944.)
U sadržaju rukopisa predviđeno je deset poglavlja od čega se sačuvalo samo ovo:
- Uvod (2 str.)
- Povijest redova (43 str.)
- Početci hrvatskih odlikovanja (3 str.)
- Obilježja i izvedba hrvatskih odlikovanja (7 str.)
- Hrvatska odlikovanja (5 str.)
- Hrvati kao nosioci visokih odlikovanja (7 str.)
- Redovi u Hrvatskoj (5 str.)
- Zaključak (1 str.)
- Sadržaj (2 str.)
Kod njegovog najstarijeg sina pohranjeno je samo 75 stranica (kartica) Jerolimovog rukopisa pisanog pisaćim strojem. Neki dijelovi rukopisa nedostaju i ne zna se, da li su izgubljeni ili namjerno izdvojeni.
Taj rukopis mu je uručio rođak dr. Veljko Malinar (sakupljač odlikovanja), koji je do njega došao putem svojih veza (Jerolimov rukopis se je nalazio u Muzeju revolucije, na Trgu hrvatskih velikana, a sada ponovno nazvanim Trg žrtava fašizma). Očito prilikom konfiskacije Jerolimove imovine ovaj rukopis se nalazio u njegovoj osobnoj arhivi uz ostale materijale i dokumentaciju u njegovoj kancelariji u Trenkovoj ulici (u radnji), te je kasnije izdvojen i pohranjen u arhivu Muzeja revolucije.
Poslije brzog pada (kapitulacije) Jugoslavije, ovdje se nastavlja sve krvaviji rat i obračuni, posebno u našim krajevima s miješanim stanovništvom.
Jerolimovog najstarijeg sina zanimale su prirodne znanosti i tehnika, te si je te ratne 1943. godine počeo opremati kemijski laboratorij. Jerolim mu je u to vrijeme rekao; «Sine vidim da te posebno zanimaju prirodne znanosti i tehnika, da si želiš kupiti kemikalije, pribor, knjige i razna pomagala, kako bi izvodio razne pokuse. To je lijepo, ali ti si svojim radom trebaš sam zaraditi novac za kupnju tog pribora. Tada ćeš to više cijeniti». Jerolimov sin je tu pouku poslušao i tako uradio, jer ga je interes za ta područja neopisivo privlačio. Ta mudra očeva pouka ostala mu je duboko urezana u sjećanju za cijeli život. Boris se uključuje u Male Križare pri crkvi svetog Blaža, koje vodi Danijel Živković. Zatim pohađa tečaj za voditelje MK, te je po završetku tečaja u VKB-u zajedno s ostalim voditeljima imao čast da bude primljen kod zagrebačkog nadbiskupa, danas blaženog Alojzija Stepinca.
U to vrijeme u Zagrebu su već povremeno zračne uzbune, kada saveznički avioni lete preko Zagreba prema Austriji. No, od početka 1944. godine to je svakodnevna pojava. Već od 11 sati prije podne, pa do 15 sati poslije podne su uzbune, kao i gotovo svake noći. Po danu se na nebu vide bezbrojni bijeli paralelni tragovi kondenzirane pare iza svakog od četiri motora američkih tzv. letećih tvrđava, koji lete na velikim visinama iz svojih baza u Italiji preko Zagreba, prema industrijskim postrojenjima i gradovima u Austriji. A istovremeno oko aviona se rasprskavaju stotine granata, koje ispaljuju protuavionski topovi tzv. bitnice prema njima. Jedna takva jaka bitnica je na Prekrižju iznad Pantovčaka. U vrijeme preleta bombardera iznad Zagreba Jerolimova obitelj je u svom podrumskom skloništu s rezervom vode, hrane, baterijom i priručnom apotekom i u strahu osluškuje, kada će početi padati bombe. No, čuju se samo tutnjava topova i rasprskavanje granata oko aviona. To je noću posebno stravično, kada je nebo iznad grada prošarano snopovima reflektorskih zraka, koje traže avione, te tutnjavom topova i bljeskovima eksplozija granata. Na sam dan fašnika 22. veljače 1944. godine u 10,30 sati prije podne Zagreb je doživio prvi pravi zračni napad. Prigodom tog zračnog napada poginulo je 60, a ranjena 101 osoba. Srušene su 72 kuće, a teže oštećeno 155. Ukupno je bačeno 210 najtežih bombi iz 12 zrakoplova. Bez krova nad glavom ostalo je 850 građana grada Zagreba. Štete su među ostalima pretrpjeli: Tkalčićeva ulica, franjevački samostan na Kaptolu, Tvornica ulja, zgrada Socijalnog osiguranja u Mihanovićevoj ulici i stambeno naselje Željeznička kolonija.
Obilazeći bombardirani dio grada najstariji Jerolimov sin donosi svoju osobnu odluku, te se dobrovoljno javlja u Narodnu zaštitu (kao jedan od najmlađih dragovoljaca), kako bi aktivno pomogao pri spašavanju ljudi u zatrpanim ruševinama. Otac ga je u toj odluci odmah podržao i pohvalio. Tako od tada za svake uzbune, dok obitelj odlazi u sklonište, Boris uzima svoju kacigu, plinsku masku, bateriju i oznaku, te trči prema Kukuljevićevoj ulici (neposredno uz sadašnji Britanski trg), gdje je bilo sjedište Narodne zaštite za zapadni dio grada, dok je zapovjedništvo bilo na Mažuranićevom trgu. Tako maloljetni Jerolimov sin, od tada pa do kraja rata sudjeluje u iskapanjima ruševina, traženju zatrpanih i raščišćavanju bombardiranih dijelova grada, posebno Črnomerca, Vrapča i Trešnjevke.
Tijekom 1944. godine i prva četiri mjeseca 1945. godine glavni grad Hrvatske angloameričke zračne snage napale su bombama iz zraka ukupno dvadeset i jedan put.
Puč Vokić - Lorković
Po kapitulaciji Italije 1943. godine, koju su Hrvati dočekali s velikim veseljem i optimizmom, na ta područja Hrvatske koja su do tada držali Talijani ulaze Nijemci, te ona dolaze pod njihovu upravu. To veselje ubrzo splašnjava kao posljedica grube realnosti. Dio hrvatskog vodstva postaje svjestan činjenice, da se bliži kraj rata, no ne pobjedonosan, kao što se to očekivalo na početku, nego da će se Hrvatska država naći na poraženoj strani, dok će na pobjedničkoj biti komunisti i Jugoslaveni.
Tada jedna skupina časnika i političara promišlja puč, kojim bi svrgla Pavelića s vlasti, ukinula partijsku (ustašku) vojsku i ostavila samo domobranstvo, odnosno hrvatsku vojsku, koja bi razoružala njemačku vojnu silu na našem području i pristupila zapadnim saveznicima. To je bio jedini mogući izlaz iz predstojećeg uključivanja Hrvatske u boljševičku Jugoslaviju. U taj puč koji su predvodili general Vokić i ministar Lorković, nazvan po njima puč Vokić - Lorković uključuje se aktivno Jerolim. Kao odličan organizator imao je mnoga poznanstava kao ugledni i pošteni katolički djelatnik. Da bi pomogao svojoj domovini Hrvatskoj uključuje se u organizaciju puča, no puč je krajem mjeseca kolovoza 1944. godine otkriven i čelni ljudi su zatvoreni i poslani u Lepoglavu.
Tih dana vlada velika napetost i strah u Jerolimovu stanu, te se svaki nepoznati došljak i zvonjava kućnog zvonca dočekuje sa strahom, da li je to njemački Gestapo (koji hvata urotnike) došao po njega. No, rat se bliži kraju. Nijemci vrše pritisak na Pavelića da ne radi nikakve velike čistke među domobranima i građanstvom, jer će inače svi pobjeći u partizane. I tako su samo čelni ljudi puča zatvoreni, ključni pregovarač iz HSS-a bježi u partizane, a ostali ostaju stjecajem navedenih okolnosti pošteđeni, a među njima i Jerolim.
1944. Boris u Narodnoj zaštiti 1945. Posljednja zajednička fotografija Jerolima sa obitelji,
daje znak uzbune ručnom sirenom suprugom Verom, kćerkom Blankom i malim Hrvojem
(snimio Boris)
U teškim ratnim vremenima 2. svjetskog rata on je svu svoju energiju i sve svoje slobodno vrijeme posvetio spašavanju ugroženih ljudi bez obzira na njihove političke stavove, vjeroispovijest i uvjerenja. Svakom ugroženom koji mu se je obratio nastojao je pomoći ne štedeći sebe i svoju sigurnost, ne očekujući za to nikakve protuusluge, niti zato da bi time prikupio neke bodove za sutra, ako se ratna situacija promjeni. Bio je za to previše pošten i previše dosljedan.
Jerolim je ogorčen nepravdom i brutalnim postupcima prema neistomišljenicima. Da spriječi takve postupke nekih, on se aktivno uključio u jednu rizičnu djelatnost u spašavanje ljudskih života, ne vodeći računa o sebi, pa čak ni o tome, da time ugrožava i svoju obitelj, koju je toliko volio. Stoga ubrzo do njega stižu upozorenja i prijetnje od nekih u vrhovima tadašnje vlasti, neka pazi što čini, jer da svojim postupcima zaštite ugroženih postaje njima sumnjiv, te će i sam stradati. Kako je sam osuđivao svako zlo, a posebno svaki zločin, kao dosljedan katolik poduzimao je sve da to spriječi Tada posve zapostavlja svoj posao, svoju knjigovežnicu, te se postavlja kao branitelj ugroženih. Traži sve moguće dokaze, da bi prikazao pozitivnu stranu i djelovanje osumnjičenih. On tada sve podređuje tom cilju, te koristi svaki slobodan trenutak da prikupi dokaze o nevinosti optuženih i dokaze, da oni nisu ničim željeli ugroziti svoju državu. Tako uspijeva za mnoge ljude ishoditi oslobađanje, a za teže slučajeve minimalne kazne. Čest je slučaj, da netko od obitelji oslobođenih njegovom zaslugom, dolazi sa sela u Istarsku ulicu s punim košarama hrane (u vrijeme kada se više nije moglo gotovo ništa kupiti na tržnici), da bi se na taj način zahvalili gospodinu Jerolimu za pomoć i oslobađanje. No, on odbija svaki poklon, jer kaže to bi za njega bila uvreda. On kao katolik ima dužnost, da svakome kome može pomogne.
On izgara u tom poslu kojem se posvetio svim svojim bićem, vidno mršavi, zapušta svoju radnju, te prepušta vođenje radnje svom nećaku. Bio je suviše zanesen idejom kako pomoći ugroženima, da bi mogao realno sagledati svoj položaj i svoju moguću ugroženost.
Jerolim ne napušta Zagreb, iako ga svakodnevno prijatelji i znanci nagovaraju da to učini, jer da su komunisti nesmiljeni prema svojim neistomišljenicima. Pola godine prije kraja rata Jerolimov prijatelj, koji je bio gradonačelnik Zagreba nagovara ga gotovo svakodnevno, da krene što prije s cijelom obitelji u neku neutralnu državu, te da će mu se osigurati takva mogućnost. Jer da im je stalo, da se takvi pošteni Hrvati sačuvaju. Ako ostane, bez obzira na njegovu poštenost i ljudsko opredjeljenje (pomoći svakome tko je u nevolji), da će ga komunisti sigurno ubiti. Neposredno prije ulaska partizana u Zagreb njegov prijatelj Viktor Kmoniček (inače komunista i aktivista) dolazi u Istarsku ulicu i moli ga da se skloni kod njega (na Krijesnicama), jer da će prvih dana biti mnogo pogubljenja, te će mnogo nedužnih ljudi stradati. U toj situaciji Jerolimov prijatelj Viktor Kmoniček stavlja svoju sigurnost u pitanje, a u korist Jerolima Malinara, kojeg visoko cijeni kao čovjeka. No, on tu prijateljsku i plemenitu ponudu odbija. Vjeruje, da će moći svakome dokazati svoju nedužnost. Nažalost bilo je preveliko njegovo poštenje ali i naivnost u poštenje drugih, pa čak i u nadolazeću crvenu revoluciju.
Stoga ostaje u svom domu, u Zagrebu i tada, kada ga početkom svibnja napušta velik broj njegovih znanaca i prijatelja, hrvatska vojska, ustaše, Hrvatska vlada, kao i mnoštvo civila, te u nepreglednim kolonama kreće kroz Zagreb prema Sloveniji i potom prema Austriji i Bleiburškom polju, kao krvavom kraju poratne epopeje jednog dijela Hrvatskog naroda.
Kraj rata i ulazak partizana u Zagreb
8. svibnja 1945. poslije podne ulaze prve partizanske jedinice u napušteni grad Zagreb. Zagreb od 6. svibnja čuvaju od pljačke i mogućih obračuna naoružani pripadnici Narodne zaštite (sa žutim trakama oko rukava, na kojima je bila oznaka NZ i broj svakog pripadnika) u kojoj je i Jerolimov sin Boris. Stoga u tom inter-regnumu između dviju suprotnih vojski, jedne poražene koja je napustila grad i druge pobjedničke koja će tek ući u napušteni grad i "osloboditi ga", (iako su ga oružane snage i policija napustile) u gradu u to vrijeme nema pljačke, provale u stanove, ni oružanih ispada ili obračuna među građanstvom. Glavnina vojske i beskonačne kolone civila napustile su Zagreb već tijekom 7. svibnja. Po povlačenju zadnjih vojnih snaga (zalaznice) njemačke, domobranske i ustaške vojske grad je posve pust, kao mrtvi grad. I tada predvečer 8. svibnja u Hercegovačku ulicu dolaze prvi partizani. Samo nekoliko sati prije taj dio grada napustila je njemačka zalaznica s oklopnim kolima, jer je u Bosanskoj ulici neposredno uz Istarsku ulicu u kojoj je stanovao Jerolim s obitelji bio njemački generalštab. To predvečerje čuju se rafali mitraljeza i automata podno Zagrebačke gore, jer dolazi do neposrednog dodira između ostataka vojske koja čini zalaznicu i pridošlih partizanskih jedinica.
Dva dana poslije partizani su na prijevaru Jerolima odveli od njegove obitelji, na saslušanje u Andrijevićevu ulicu broj 4, gdje je tada bio smješten partizanski štab za taj dio grada
Anatol Sergejev : Portret Jerolima Malinara
Došavši u Istarsku 39 i pozvonivši na ulaznim vratima zatražili su, da on u kućnim papučama i u kućnom kaputiću (onako kako je došao na ulazna vrata svog stana) ide s njima samo nekoliko koraka od kuće, te se ne treba oblačiti, jer da ga jedna njihova "drugarica" zbog nečeg treba i da će se odmah vratiti. Tako je na očigled susjeda, koji su pratili zbivanja u našoj ulici iza svojih zavjesa, on u kućnim papučama i kućnom kaputiću odveden na prijevaru od svoje kuće, odveden bez oproštaja od svojim dragih, da se više nikada ne vrati u svoj dom. Ulice su tada bile puste i u gradu je vladao strah od nepoznatog i mogućih represalija, jedino su se simpatizeri komunista tome radovali, ali ih još javno nije bilo na ulicama. Jerolim bi vjerojatno već tu noć bio strijeljan, kao što su to učinili partizani tih noći s tisućama Hrvata u gradu Zagrebu i njegovoj okolici. No, vidjevši kako partizani odvode gospodina Malinara susjedi su njegovu suprugu upozorili, da je to sigurno zamka i da će joj suprug stradati. Stoga je ona odmah krenula u partizanski štab u Andrijevićevoj ulici i tamo odrješito upozorila partizanske oficire, da paze što rade njezinom suprugu, jer je njezin brat u Titovom glavnom štabu (takve informacije je imala o bratu Vladimiru, koji je bio u partizanima). Tamo je zatekla svog supruga Jerolima žicom vezanih ruku na leđima. Tako te noći Jerolim nije likvidiran, nego je drugi dan prebačen u Savsku cestu (u zgradu današnje Učiteljske akademije), gdje je tih dana pobijeno mnogo zarobljenika. Zatim je odveden u zarobljenički logor na Kanalu (koji je bio tada na prostoru na kojem je danas Autobusni kolodvor u Zagrebu). Tamo su tada bili nizovi drvenih baraka za zarobljenike, a prostor oko njih bio je ograđen bodljikavom žicom i okružen partizanskim stražama. Nezaboravno stravična slika ostala je u sjećanju iz tih dana, dana neposredno po završetku 2. svjetskog rata. Zarobljeni domobrani, ustaše i civili zbijeni u skupine s jedne strane logorske žice, a na cesti s druge strane njihovi najmiliji, koji su željeli bar nekoliko riječi čuti od svojih i uručiti im košaricu s hranom otkinutom od svojih usta, no ništa od toga. Samo snažni povici "Odbijte drugovi i drugarice!", a zatim bi slijedio u znak zastrašivanja niz rafala automatima (engleskim automatskim puškama) iznad glava onih koji su željeli vidjeti svoje najbliže. Drugi svjetski rat je završio, ali ovdje je još uvijek bilo ratno stanje sa svim svojim mržnjama i osvetama.
Vera i cijela njezina obitelj bili su uvjereni, da će oca Jerolima ubrzo pustiti kući, jer ne samo da nikom nije učinio ništa nažao, nego štoviše spašavao je sve one, koje je mogao i koji su mu se obratili. Dok je on još bio zatočen u logoru na Kanalu, njegov nećak Franjo Kauzlarić koji tada vodi njegovu knjigovežnicu, odbija da dade i mali dio prihoda radnje obitelji, jer da to sada više nije Malinarovo, nego je knjigovežnicu preuzela II. jugoslavenska armija. Prije bilo kakve sudske odluke i službene presude Jerolimu Malinaru, zabranjen je pristup njegove obitelji njegovoj knjigoveškoj radnji, koju je on uz ogromno odricanje, velika zaduživanja i izuzetnu sposobnost, te neizmjernu radinost zajedno s suprugom Verom opremio i svojim radom stvorio.
Najstariji Jerolimov sin ide sredinom lipnja s omladinom grada Zagreba na žetvu u Slavoniju (Đakovo i okolna mjesta) da se spasi žito na poljima, uvjeren da će njegov otac već biti kod kuće, kada se on vrati sa žetve. No, obitelj Malinar saznaje iz novina (Vjesnika od 16. srpnja 1945. godine) presudu partizanskog suda, da je zbog djela narodnog neprijatelja na kaznu smrti strijeljanjem i trajan gubitak svih političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju imovine osuđen Verin suprug Jerolim, te da je presuda izvršena 15. srpnja 1945. godine. Supruga Vera je ne znajući ništa o tome (prije te novinske vijesti), tu noć uoči tj. od 14. na 15. srpnja probdjela u nekom bunilu i užasu, govoreći djeci, da sigurno sada njihovog tatu jako muče, da to ona osjeća, te da će ga ubiti. Da, ona je tu noć užasa proživljavala zajedno s njim opraštajući se od njega. Boris dolazeći kući, nalazi majku zaplakanu i izbezumljenu i sam ne može shvatiti, da je njegov dobri otac Jerolim od partizana likvidiran.
Istovremeno je "u ime naroda" konfiscirana (oduzeta) sva njegova imovina, te tako Vera Malinar rođena Jesensky u dobi od 43 godine postaje udovicom sa četvero malodobne djece i to bez ikakvih prihoda. No, tu pismenu presudu Vojnog suda Komande grada Zagreba njegova supruga Vera prima tek sredinom rujna 1945. godine.
Stoga u prvim mjesecima po objavljenoj osudi (u Vjesniku sredinom srpnja) Vera živi u nekoj lažnoj nadi, da to nije istina, da su vjerojatno Jerolima odveli u rudnike u Srbiji ili da je u Sibiru. Živi u teškoj depresiji i stalno se sastaje sa susjedama, čiji su muževi od partizana ubijeni i koje isto žive u lažnoj nadi. Traže sve moguće veze i poznanstva, da ipak dođe do nekih podataka, da li je Jerolim živ i gdje se nalazi. U crnini je, kao i ostale ratne udovice, te svako malo gubi živce. Ne smije joj se reći, da je to nažalost istina i da sigurno partizani nisu nikog od osuđenih poštedjeli, jer nisu poštedjeli ni mnogo onih, kojima uopće nije suđeno.
Prijepis originalnog teksta presude, a ispod toga je slika presude poslane Jerolimovoj obitelji dva mjeseca po izvršenju presude.
VOJNI SUD
KOMANDE GRADA ZAGREBA
dana 10.IX.1945.
Obitelji Malinar Jerolima
Z A G R E B
Istarska 39
Presudom ovog suda broj 533/45. od 11.VII. 1945.
presudjen je Malinar Jeronim Martinov i Margarete r. Beljan, r.30.IX.1897.u Vratima, Fužine, Delnice, zavičajan i nastanjen u Zagrebu, Istarska 39
knjigoveža, oženjen, otac 4.djece, Hrvat
zbog djela narodnog neprijatelja na kaznu smrti streljanjem i trajan gubitak svih političkih i pojedinih gradjanskih prava i konfiskaciju imovine u smislu čl. 6 Zakona o konfiskaciji.
Ova je presuda izvršna. Tokom istrage ustanovljeno je, da posjeduje slijedeći imetak
knjigovežnu radnju.
Smrt fašizmu - Sloboda narodu !
ž i g
Pretsjednik, kapetan.
Vlado Ranogajec
Prvih godina poraća Jerolimova obitelj prolazi svoju Golgotu. Kada su ostali bez svog dobrog voljenog oca i hranitelja, a u domu je zavladala velika praznina i tuga. Istovremeno oduzeti su im svi prihodi i popisana sva imovina u stanu, pa čak i dječje igračke, do odluke o konfiskaciji. Knjigoveška radnja u koju je uložen sav trud, napor i odricanja Jerolima i Vere, konfiscirana je, isto kao i Jerolimova velika zbirka medalja i odlikovanja. Da tu njegovu poznatu zbirku medalja i odlikovanje ne bi prebacili u Beograd, dogovorno je, da se kao konfiscirana imovina Jerolima Malinara pohrani u Muzeju grada Zagreba, gdje se i danas nalazi u spremištu Muzeja. Njegova obitelj tada je više gladna nego sita, živi zimi u nezagrijanom stanu, nema novaca za odjeću a djeca rastu, a i u školi zbog tatine sudbine imaju velikih problema. To je tragična priča za sebe. Kako obitelj ostaje bez ikakvih prihoda, pomože joj stari Verin otac Ignacije Jesensky. U tim olovnim vremenima prema svojim mogućnostima obitelji pomažu i Verine sestre i Jerolimova braća (koji tada i sami teško žive), kao i poznata katolička obitelj Nikole Dušaka. I dok se susjedi u Istarskoj ulici u kojoj stanuje njegova obitelj odnose s poštovanjem i pažnjom prema njima (bez obzira na svoja osobna i kod nekih suprotna politička opredjeljenja), oni ljudi koji Jerolimovu obitelj ili njega osobno nisu poznavali, većinom mijenjaju svoj stav u vrlo neprijateljski čim dolaze do saznanja, o kakvoj se obitelji radi (hrvatskoj i katoličkoj, čiji je otac zbog toga od partizana ubijen).
Početkom 1946. godine (31. siječnja) komunistički agenti ubijaju Jerolimovog najboljeg prijatelja dr. Ivana Protulipca na ulici u Trstu, te i on iako u emigraciji, nije izbjegao njihovoj egzekuciji. Poznati pravnik, veliki katolik i Hrvat, odličan govornik i organizator (tridesetih godina predsjednik Velikog križarskog bratstva, a kasnije Hrvatskog junaka), čovjek koji je odbio suradnju s ustašama i dr. Antom Pavelićem, koji je bio čist kao suza i ništa mu nisu mogli podmetnuti, za nove vlastodršce bio je baš stoga vrlo opasan kao poznati katolik i pošten Hrvat, te ga daju mučki ubiti samo pola godine poslije Jerolima.
Jerolim je pogubljen i pokopan na nama nepoznatom mjestu. Za njegov grob još i danas se ne zna, stoga je početkom devetog desetljeća prošlog stoljeća na obiteljskoj grobnici oca njegove supruge rođene Jesensky zajedničkim sredstvima Jerolimovih sinova postavljena spomen ploča, njemu u čast i na sjećanje. Tako su na Mirogoju na grobnici Obitelji Jesensky (koju je uredio Verin otac Ignacije-Vatroslav) osim nadgrobne ploče s imenima u njoj pokopanih članova obitelji postavljene dvije spomen ploče, jedna ploča u sjećanje na Verinu šogoricu (suprugu Verinog brata Božidara Jesensky), koja je bila zatočena u Jasenovcu od 1943. godine i zadnjih dana rata poginula pri pokušaju proboja iz logora. Ni za njezin grob se ne zna. Druga ploča je postavljena u sjećanje na Verinog supruga Jerolima Malinara strijeljanog od partizana po završetku rata, vjerojatno 15. srpnja 1945. godine. Oboje su bili idealisti i pošteni borci za svoja uvjerenja, iako na suprotnim stranama, međusobno su se poštivali. U obiteljskim susretima za života, bez povišenih tonova svaki od njih je branio svoj stav i pokušao naći opravdanje i razumijevanje u suprotnom stavu drugoga. Tako je na toj grobnici u glavnoj Mirogojskoj aleji iza križa, odana počast ubijenima za svoje ideale, pokopanim na nepoznatim mjestima, ali palim na suprotnim stranama, kao simbol pomirenja i praštanja.
Tekst na spomen-ploči podignutoj Jerolimu Malinaru na sjećanje glasi:
JEROLIM MALINAR *1897 +1945
STRIJELJAN U POSLIJERATNOM VIHORU
NA NEPOZNATOM MJESTU
Jerolimova supruga Vera u dobi od 43. godine ostaje bez voljenog supruga i sve pokretne i nepokretne imovine, te bez ikakvih prihoda, ali ne sama, nego sa svoje četvero malodobne djece, koje treba zbrinuti i podići na noge. Ona neće pokleknuti, te svojom dosljednošću, odlučnošću, borbenošću i argumentima spašava dio imovine i stan. Za svoj glasovir vodi pravi rat, jer je novopečenim oficirima JNA (dojučerašnjim partizanima) i njihovim drugaricama, koji se sručiše iz šuma i gora diljem Jugoslavije u grad Zagreb, ta konfiscirana Jerolimova imovina a posebno glasovir zapela za oči, kao pčelama cvjetni nektar. Stoga žele pod svaku cijenu svoje novo useljene stanove u Zagrebu opremiti onim što im je za njihov novostečeni status i ugled bilo značajno. I tako Vera poslije duge i teške borbe ipak uspijeva spasiti svoj glasovir, te na njemu s velikim emocijama svira sve do svoje duboke starosti, sve do odlaska u Dom umirovljenika. Veliku pomoć u spašavanju njezine i njezinog dijela zajedničke imovine (glasovira i namještaja stana), pružio je pravnik dr. Kuntarić dobar znanac iz Jerolimove i njezine mladosti.
Sedam godina poslije Jerolimove smrti, 1952. godine (na Svijećnicu 2. veljače) ženi se Jerolimov najstariji sin Josip Boris s Vericom Krajačec (studenticom geografije-biologije) u crkvi Uznesenja bl. Djevice Marije u Stenjevcu i s njom ima sina jedinca Mladena-Jerolima (rođenog 2. listopada 1953. godine, a krštenog u istoj crkvi u kojoj su se njegovi roditelji vjenčali). Krajem mjeseca svibnja iste godine udaje se Jerolimova kći Blanka za dipl. oecc. Slavka Magdić i s njim ima troje djece: Zlaticu, Branimira i Tomislava. Jerolimov mlađi sin Jerko, koji je ljeta 1952. ilegalno prešao granicu i emigrirao, a Americi je oženio Hrvaticu Branku Frigan i s njom ima četiri kćerke: Drinu, Mirnu, Vesnu i Nadu, a najmlađi sin Hrvojeje u prvom braku s Anom Smirnov dobio sina Jerka, a u drugom braku s Martom Szekely ima troje djece: Mirnu, Davora i Rajnu.
Štujući u cijeloj našoj obitelji plemeniti lik našeg oca Jerolima, tim svetim imenom kršteni su i naš nećak, a tatin unuk (Jerko Malinar, sin Hrvoja Malinara, koji živi u Austriji), naš sin ( Mladen-Jerolim), te naš unuk, a tatin praunuk (Jerko Malinar, koji sa svojim roditeljima živi u susjednoj Republici Sloveniji).
Sva Jerolimova i Verina djeca postigla su u životu ugled i poštovanje, jer im je kao dragi uzor služio njihov pokojni otac. Imaju sretne i stabilne brakove, djecu i unučad, a njegova kći Blanka već ima i praunučad.
Jerolimova supruga Vera bila je uvijek vesele i vrlo temperamentne prirode, te se kod nje osjetilo i zračilo njezino mađarsko podrijetlo. Voljela je glazbu, ples, pjesmu i zabavu. S velikim veseljem svirala je glasovir i kad je bila dobre volje to je pratila pjesmom. Bila je samouvjerena i odlučna, voljela je društvo, voljela je drugima pomoći i davati savjete iz svog životnog iskustva, a posebice savjete o liječenju bolesti i lijekovima. Doživjela je duboku starost, okružena velikom pažnjom svoje djece i svojih unuka. Iz svog stana u Grobničkoj ulici 34 odlazi 1989. godine zajedno sa svojom sestrom Mirom Concilia u novi Dom umirovljenika «Trešnjevka» (Trg Slavoljuba Penkale 1), gdje je vrlo zadovoljna smještajem i uslugama. Do zadnjeg dana života bistra je uma i pokretna. Svoje umorne oči posljednji put zatvara i odlazi smirena u vječnost svom suprugu Jerolimu, u nedjelju 13. rujna 1998. godine u 96. godini života. Pokopana je 17. rujna na Mirogoju u obiteljskoj grobnici svog voljenog oca Ignacija Jesensky.
Z a k l j u č a k
Jerolim Malinar mučenički završava svoj život u 48. godini života strijeljan od partizana 15. srpnja 1945. godine na nepoznatom mjestu na području grada Zagreba u kojemu ostaje sve vrijeme ne napuštajući ga, ostajući uz svoju obitelj, vjerujući u pravdu i poštenje. Prije strijeljanja prolazi kroz sadističko mučenje. Kao Hrvat i katolik umro je za svoje katoličke ideale i načela, praštajući svojim mučiteljima Ostao je u sjećanju svih onih koji su ga poznavali i voljeli, uzdignute glave, čista obraza, odan svojoj Katoličkoj Crkvi i svom hrvatskom narodu do zadnjeg trena svog života.
Bio je jedan od najbližih suradnika i prijatelja dr. Ivana Merza i dr. Ivana Protulipca, osnivača hrvatskog katoličkog omladinskog pokreta (orlova i križara).
Bio je poznat kao nadasve pošten, uporan i radin hrvatski katolički djelatnik, te član vodstva orlovske i križarske organizacije od njihovih začetaka. Dosljedno je živio u katoličkom duhu kao uzorni kršćanin i otac obitelji, po načelima "ŽRTVA-EUHARISTIJA-APOSTOLAT", te je za njih i zbog njih položio svoj život, kao katolički i hrvatski mučenik.
Kao pravi istinski katolik poštivao je ljudski život i svakog čovjeka bez obzira na vjeroispovijest, narodnost i rasu. Osuđivao je svaki zločin, bez obzira tko ga je učinio i s kakvim ga je ciljem učinio. Pomagao je svakom tko mu se obratio za pomoć i u svakom čovjeku vidio je samo njegovu dobru stranu.
Bibliografija :
- Malinar, Jeronim : HRATSKA ODLIKOVANJA. Tiskana kao poseban prilog katoličkog godišnjaka DANICE, Društvo svetog Jeronima, Zagreb, 1943.
- Bozanić, Antun : BISKUP MAHNIĆ - PASTIR I JAVNI DJELATNIK HRVATA. KRČKI ZBORNIK, sv. 22, Zagreb-Krk, 1991.
- Nagy, Božidar : HRVATSKO KRIŽARSTVO ; Pregled osnivanja, razvoja i obnove Križarske organizacije u Hrvatskoj. Križarska organizacija. Postulatura za beatifikaciju Ivana Merza, Zagreb, 1995.
- Matković, Hrvoje : POVIJEST NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. Naklada P. I. P. Pavičić, Zagreb, 1994.
Josip Boris Malinar
P R I L O Z I :
Dio orlovskog odijela (uniforme) koje je pripadalo Jerolimu Malinaru, a u kojom je bio sahranjen i počivao punih 75 godina blaženi Ivan Merz, postulator blaženog Ivana, isusovac o. Božidar Nagy (uz pismeni komentar) uručio je 2003. godine, kao relikviju Jerolimovom najstarijem sinu.
Tekst koji slijedi je pismena zahvala obitelji Malinar isusovcu o. Božidaru Nagy.
Zagreb, 24. listopada 2003.
Cijenjeni o. dr. Božidar Nagy !
Dozvolite da Vam se najprije zahvalim na prijedlogu, da mi uručite djelić orlovske uniforme u kojoj je bio pokopan i počivao blaženi Ivan Merz, a koja je bila od mog oca Jerolima Malinara. Vaša ponuda i Vaša briga o tome, da dio te svete relikvije dođe u ruke i Jerolimovom potomku, bila je za mene neočekivana i toliko iznenađujuća, do suza dirljiva, da mi je trebalo vremena, da se emocionalno smirim. O tatinom posljednjem počivalištu do danas ne znamo ništa, niti ne naslućujemo gdje bi mogao biti pokopan i sada od Vas dolazi prijedlog, da mi uručite komadić tatine orlovske odjeće (uniforme) u kojoj je bio pokopan i počivao 75 godina sveti čovjek, dr. Ivan Merz, čovjek kojeg je moj otac neizmjerno poštivao. To je u meni pobudilo sjećanja i emocije na njih obojicu, na jednog svetog čovjeka i blaženika, a drugog mučenika za svoje ideale i svoje katoličko opredjeljenje. Jednog za kojeg znamo gdje počiva i koji je podignut na rang oltara, a drugog o kome se ne govori, za kojeg ni ne znamo gdje su mu posmrtni ostaci. I danas blizu šest desetljeća od njegove mučeničke smrti mi, njegova djeca, osjećamo neizmjerno veliki gubitak, veliku prazninu u obitelji po njegovom odvođenju i likvidaciji, ali i neizmjerno divljenje prema tom poštenom, skromnom, radinom, humanom i u svojoj dobroti neizmjerno naivnom čovjeku, ali u duši pravom katoliku i odanom suprugu, uzornom ocu i poštenom Hrvatu, koji je podjednako poštivao i cijenio sve ljude, bez obzira na njihovu vjeru, društveni status, različitost svjetonazora, životnu opredijeljenost ili narodnost, i u svim ljudima vidio je samo dobro.
Posebno Vam hvala na pažnji kojom ste popratili tu svetu relikviju, taj dio sukna, kojeg su oboje nosila, jedan za života, a drugi po smrti do beatifikacije. Taj dio sukna obilježio je i njihovo zajedničko opredjeljenje za aktivnim i intenzivnim radom u katoličkoj laičkoj organizaciji, u Hrvatskom orlovskom savezu, radom punim odricanja, ali i odanosti crkvi i katoličkim načelima.
Hvala Vam na tekstu, kojeg ste napisali uz relikviju, kao i na oblikovanju prostora relikvije u što ste unijeli svoj odnos i svoje poštovanje prema ljudima, koji su nosili tu odjeću i bili tako odani svojem duhovnom opredjeljenju, svaki na svoj način.
Po donošenju kući i otvaranju koverte moja supruga Verica i ja, bili smo duboko dirnuti sadržajem, komentarom i Vašom pažnjom. Stoga Vam u naše ime i ime svih članova naše obitelji, puno, puno hvala!
S poštovanjem,
Josip Boris Malinar
Podatke prikupio, obradio i izradio prikaz : Josip Boris Malinar
* Martin i Margareta Malinar imali su 18-ero djece, a Jeronim je bio njihovo posljednje dijete (upisana su samo imena njegove braće koja smo znali).
* Šimun i Paolina Malnar (tako su upisani u gruntovne knjige) imali su13-ero djece. Najprije su upisani muški, a potom ženski članovi obitelji.
Podatke prikupio, obradio i izradio prikaz : Josip Boris Malinar