Članak o Jerry (Jerko) Malinaru na stranici jednog američkog odvjetnika. Poveznica na izvornu stranicu.
Imao sam priliku prije Božića posjetiti Hrvatski zavičajni muzej i knjižnicu gdje sam upoznao Jerryja Malinara i vidio Jerryjeve prekrasne Hrvatske jaslice koje je izradio 1987. godine za muzejsku božićnu izložbu. Izrađene su od papier-mâchéa, vreće, slame i boje. Tu je osvijetljena špilja sa Svetom Obitelji i pastirima okruženim mnogim hrvatskim lutkama odjevenim u narodnu nošnju. Na rotirajućoj platformi vrti se kolo lutaka, kolo. I jedna hrvatska vodenica okreće svoje kolo. Hrvati u Clevelandu donirali su većinu narodnih lutaka za scenu. Jerry je izrađivao jaslice otkako je došao u Ameriku, uključujući one za knjižnicu u Clevelandu, za crkve, škole, putničke urede i za pojedince kao darove. Jerry je kao dijete dobio inspiraciju za izradu jaslica radeći zajedno sa svojim ocem Jerolimom koji je takve jaslice donirao seoskim crkvama i siromašnim obiteljima. Majka hrvatskog misionara u Bengalu, o. Viziaka, je rezbarila figure od kuhanog drveta.
Rođen u Zagrebu, Hrvatska 12. veljače 1932., gospodin Jerry Malinar ispričao nam je vrlo dirljivu priču o okolnostima koje su ga dovele do doseljenja u Sjedinjene Države davne 1956. godine.
Otac g. Malinara, g. Jerolim Malinar, ugledni gospodarstvenik, općinski vođa i dobrotvor bio je pogubljen je kao “narodni neprijatelj” u srpnju 1945. nakon Titovog dolaska na vlast poslije Drugog svjetskog rata. Sva obiteljska imovina je bila zaplijenjena, a Jerryjeva majka stavljena je na crnu listu zapošljavanja. Ona i njezino četvero djece morali su se osloniti na velikodušnost prijatelja i obitelji dok nije konačno pronašla posao stenografkinje 1950. godine. Jerry je u to vrijeme bio tinejdžer i dijelio je stavove svog oca o hrvatskom nacionalizmu i važnosti vlastite religije kako bi se ostvarila pozitivna promijena u životu drugih.
Tako se Jerry jako protivio Titovom režimu te je čak bio uhićen i držan u zatvoru nekoliko tjedana, nakon što je kao student sudjelovao u građanskom neposluhu. Nakon toga, Jerry je izbačen iz akademske srednje škole i smio je ići samo u trgovačku školu.
Napokon, u ljeto 1952. godine, prilika za bijeg ukazala mu se kada je imao 20 godina i krenuo na planinarenje s još 19 planinara iz Hrvatske i Slovenije, u slovenske Alpe koje graniče s Austrijom. Jerry i njegov prijatelj Vlado Gračanin (koji će kasnije postati poznati specijalist za srce s ordinacijomu Cincinnatiju), čekali su dok nije nastupila snažna oluja koja im je omogućila da dobiju dobru prednost nad onima koji su ih nadzirali, te su koristeći svoje alipinističke vještine uspijli prijeći u Austriju. Kad su tamo sigurno stigli, opširno su ih ispitivali i britanski i američki obavještajni agenti. Nakon što je proveo tri godine u izbjegličkom kampu Asten kraj Linza (gdje su uvjeti bili prilično loši, malo hrane i prilično raširena tuberkuloza u uznapredovalom stadiju), Jerry je na kraju oslobođen, zahvaljujući intervenciji ljudi u Austriji koji su poznavali njegovu obitelj, te je dobio posao radeći umjetnička djela za izdavačku tvrtku u Passauu, a kasnije u Münchenu, Njemačka.
Istini za volju, Jerryjev je cilj bio emigrirati u Sjedinjene Države, ali, prema vlastitom priznanju, bio je vrlo otvoren o onome što je smatrao pogrešnim u politici SAD-a prema zemljama istočnog bloka. Imao je posebno oštar sukob s agentom američke obavještajne službe oko ljudi koji su dolazili na Titove skupove i jesu li ga zapravo voljeli (stav naših obavještajnih snaga) ili su bili tamo jer su morali biti (Jerryjev stav); naposljetku se javio agent američke obavještajne službe i priznao da je Jerry bio u pravu. Tako je, konačno, nakon tri zahtjeva, Jerryju dopušteno da migrira u Sjedinjene Države 1956., nakon Mađarske revolucije.
Po dolasku ovamo odlazi raditi kao radnik u čeličanu u Lackawanni, u blizini Buffala, New York, gdje radi zajedno s još jednim europskim imigrantom, dr. Gredeljem, koji je imao tri doktorske titule iz svoje domovine. Taj se čovjek uopće nije osjećao poniženim što je cijeli dan morao gurati kolica s blatom; zapravo, bio je prilično zahvalan za posao jer je želio ovamo dovesti i svoju obitelj iz Europe, a imao je dijete koje je bilo lošeg zdravlja i trebat će puno medicinske skrbi koju bi on, kao otac, imao platiti ovdje u Sjedinjenim Državama. Kako bi doveo svoje dijete u Ameriku, trebao je imati novac u depozitu za plaćanje djetetovih medicinskih računa.
Jerry je radio oko 8 mjeseci u čeličani prije nego što je otišao u Cleveland, gdje ga je prijatelj uputio u vezi s mogućim poslom u umjetničkom studiju. Ne samo da je Jerry bio angažiran, nego je također bio potaknut da se prijavi na Cooper School of Art jer je njegovo umijeće pokazivalo puno potencijala. Kao dio procesa prijave, Jerry je školskim upraviteljima pokazao crteže koje je napravio na kojima je prikazana bijeda koju ljudi u Hrvatskoj proživljavaju. Školski upravitelj, g. Whitsett, (koji je navikao gledati manje ozbiljne stvari) bio je toliko impresioniran da je potaknuo Jerryja da napravi samostalnu umjetničku izložbu. Konačni rezultat bila je 3 i pol godišnja stipendija za poznati umjetnički institut, pola od škole, a pola od American Greetings. Njegovo skrbništvo dovelo je do posla u American Greetingsu, gdje je Jerry radio 34 godine prije nego što je otišao u mirovinu 1994.
Dok je radio u umjetničkom studiju i studirao na Cooper School of Art u kasnim 1950-im i ranim 1960-im, Jerry je upoznao svoju ljupku suprugu, gospođu Branku Malinar koja je danas kustosica Hrvatskog muzeja u Eastlakeu, s kojom je dobio četiri kćeri. Postao je američki državljanin ranih 1960-ih, ali ne prije nego što se sukobio s imigracijskim službenicima oko njegove nacionalnosti za koju su inzistirali da je jugoslavenska, ali Jerry je tvrdio (ispravno) da je hrvatska. Na kraju je morao poći s njima, ali to ga je jako smetalo. “Neuki birokrati često ozljeđuju ljude”, rekao nam je tužno.
Razgovrali smo s Jerryjem o njegovom životu 30. prosinca u Hrvatskoj knjižnici (koja broji oko 4000 knjiga) koja se nalazi uz Hrvatski muzej. Jerry voli svoju zemlju podrijetla i tijekom godina nakupio je dovoljno članaka i drugih obrazovnih materijala o njezinoj povijesti i aktualnim događajima da napuni 30 ormara. Prilično je ponosan na uspjehe svoje troje braće i sestara, koji su svi odlučili ostati u Hrvatskoj. Njegova sestra je kiparica, jedan brat je autor tehničkih knjiga, a drugi kemičar/fizičar. Njegova voljena majka umrla je 1998. u 96. godini života.
Jerry nam je prije svega želio pričati o svom ocu, gospodinu Jerolimu Malinaru koji mu je bio inspiracija i uzor kroz cijeli život. Jerolim Malinar rođen je u Vratima u Hrvatskoj 1897. godine kao najmlađi od 18 djece. Otac mu je radio na željeznici, a Jerolim Malinar, školovan za zavarivača, inače je imao vrlo malo formalnog obrazovanja. Ipak, bio je inteligentan mladić, a to su prepoznali i lokalni svećenici koji su mu dali priliku da piše članke o katoličkim omladinskim organizacijama za lokalne publikacije. Godine 1923. Jerolim Malinar postaje urednik lokalnih novina i cijenjeni zagovornik mladih pozivajući dobrostojeće da financijski podupru nastojanja koja će mladima prenijeti vrijednost visokih moralnih standarda i pozitivnog društvenog aktivizma. Ostali značajni projekti kojima se bavio Jerolim Malinar su osnivanje knjižnica, promicanje kampiranja u prirodi i promicanje turizma u planinskom području Gorskog kotara, odakle je rođen.
Godine 1927. Jerolim Malinar u unajmljenom podrumu pokreće vlastiti knjigoveški obrt. Tada upoznaje gospođicu Veru Jesensky dok je dostavljao svoje članke za katoličke novine u kojima je ona bila tajnica. Kad joj se počeo udvarati, njezina se obitelj isprva jako protivila njihovoj zajednici - nisu vjerovali da će Jerolim Malinar biti uspješan. Bila je kći zlatara i urara. Gospođica Jesensky obožavala je Jerolima Malinara zbog njegovih vjerskih uvjerenja i strasti da svijet učini boljim mjestom. Nije se dala obeshrabriti da se uda za njega. Sigurno. u početku je bilo vrlo teško financijski, ali gospodin Malinar je ustrajao i postao vrlo uspješan poslovni čovjek, zapošljavajući 20-ak ljudi.
Tijekom Drugog svjetskog rata, intervencija Jerolima Molinara spasila je živote oko 200 ljudi od njemačkih legija koje su okupirale Hrvatsku i hrvatske nacionalističke vlade koja se u tom razdoblju borila protiv komunista i srpskih monarhističkih četnika prema Jerryjevom pažljivom istraživanju. Među onima kojima je Jerolim Malinar pomagao bio je njegov kolega knjigoveža koji je bio i Židov i njegov konkurent. Kasnije je pitao Jerolima Malinara zašto se potrudio pomoći konkurentu, a Jerolim Malinar je odgovorio da ga konkurencija tjera da radi još više i napravi još bolji proizvod. Nije želio izgubiti konkurenciju.
Iako su ga Titove snage pogubile dok je još bio relativno mlad, Jerolim Malinar dobio je nekoliko nagrada za svoju humanitarnost (uključujući i onu od pape Pobožnog XI. 1933.). Danas se smatra hrvatskim kršćanskim mučenikom, štuju ga generacije koje su ga naslijedile. S velikom ljubavlju i visokim poštovanjem, Jerry mi je pokazao svoj vrlo debeli spomenar pun članaka koji hvale njegova oca.
Što se tiče zločina kojima je svjedočio kao mladić, jako je cijenio činjenicu da u Sjedinjenim Američkim Državama vlada ne može pokupiti osobu i baciti je u zatvor da se ”više ne čuje za njega". Godine 1990., kad je Hrvatska ponovno postala neovisna, ljudi su u Hrvatskoj i Sloveniji otkrili 60 jama, špilja i rudarskih okana punih kostiju komunističkih žrtava ubijenih od 1941. do 1991. godine.
Na kraju našeg intervjua, pitao sam Jerryja je li jedna od stvari koje mu se sviđaju u Sjedinjenim Državama sloboda koju ovdje imamo da napravimo iznimku od politike naše vlade, ako se s njom ne slažemo. Jerry je kimnuo i složio se da je to sasvim sigurno točno.
“Vrlo je uznemirujuće kada ne prozivamo moćnike”, rekao je.
Jerry Malinar je bio aktivan u Hrvatskom zavičajnom muzeju i knjižnici kao i u Hrvatskom kulturnom vrtu u Rockefeller Parku od 1983. godine.