Jerolim Malinar je 2019 sudskom presudom konačno rehabilitiran. 

JEROLIM MALINAR, ŽRTVA KOMUNISTIČKOG TERORA, DOBIO JE NAKON 74 GODINE PUNU SATISFAKCIJU

Sud Komande grada Zagreba Jugoslavenske armije osudio je 11.7.1945. na smrt Jerolima Malinara bez svjedoka i ikakvog prava na obranu.Sudac je bio kapetan Jugoslavenske armije Vlado Ranogajec poznat po masovnim smrtnim presudama. Već sljedećeg dana Malinar je strijeljan s velikom grupom katoličkih djelatnika na nepoznatom mjestu. Jerolimov sin Hrvoje Malinar pokrenuo je postupak revizije presude na Županijskom sudu u Zagrebu.

Jerolim Malinar bio je istaknuti hrvatski katolički aktivist, angažiran u brojnim humanitarnim akcijama, suosnivač i aktivan sudionik katoličkih organizacija,  član redakcije u više novina, doboljub i mučenik.

Rođen je 30. rujna 1897. u malom goranskom mjestu Vratima. Od  1913. godine polazi Željezničarsku školu u Zagrebu, a po završetku radi pri državnoj željeznici. Budući da je od rođenja živio u oskudici, odlučuje svoj život posvetiti skrbi za siromašne i ugrožene. Godine 1919. karitativno djeluje u Hrvatskom katoličkom društvu "Kačić", gdje upoznaje katoličke velikane dr. Ivana Protulipca  i dr. Ivana Merza (proglašen blaženim 2003.). Godine 1920. osniva katoličko društvo "Eckert"  i organizira smještaj siromašnih učenika u domu. Godine 1921. postaje odgovorni urednik katoličkih novina "Mladost", a potom odgovorni urednik "Hrvatskog seljaka", "Narodne politike" te urednik "Katoličkog lista". Godine 1922. postaje tajnikom novoosnovanog "Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza", a 1923. osniva i organizira s dr. Ivom Protulipcem i dr. Ivanom Merzom "Hrvatski katolički orlovski savez" gdje preuzima funkciju tajnika. Sudjeluje u organizaciji Svete vojske – trezvenjačke udruge gdje također vrši funkciju tajnika.

 Njegov bliski prijatelj Ivan Merz umire1928. Na molbu njegovih roditelja, Merz je ukopan u Malinarovoj orlovskoj uniformi. Tokom rada u ''orlovima'' i kasnije u ''križarima'' Jerolim stječe velik broj prijatelja među vrijednim, istaknutim katoličkim laicima i svećenicima kao što su: dr. Avelin Čepulić, dr. Ivo Protulipac, dr. Feliks Niedzielski i drugi.

            Godine 1927. vjenča se s Verom Jesensky, kćeri zlatara iz Karlovca s kojom ima četvero djece. Od 1933. do 1936. član je Velikog križarskog bratstva, stožernog dijela Križara.

Zbog predanog rada u katoličkoj crkvi Jerolima Malinara je 1934. odlikovao Papa Pio XI.

            U svoje vrijeme postao je najveći kolekcionar ordena i medalja u Hrvatskoj. Njegova zbirka konfiscirana je nakon 2. svj. rata i danas se nalazi u Muzeju Grada Zagreba a dio u Hrvatskom povijesnom muzeju.

Nakon osnutka Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, Malinaru su ponuđene dužnosti u političkoj i državnoj vlasti koje on ne prihvaća. Jerolimov duhovnik i ispovjednik bio je o. Josip Müller koji kao katolik nije odobravao strašne presude tadašnjeg prijekog suda te nagovara Malinara i nekoliko drugih katoličkih djelatnika da pristupe upravo tom Prijekom sudu kako bi svojim djelovanjem ublažili predložene teške i one najteže kazne koje nisu u skladu s kršćanskim naukom. Savjetovavši se sa svojom suprugom Verom, on to najprije odbija, no nakon razgovora s nadbiskupom Alojzijem Stepincom prihvaća, te u travnju 1944. postaje članom Prijekog suda kao porotnik. U narednom razdoblju Jerolim Malinar zajedno s drugim porotnicima spašava 15 optuženika od najteže kazne. Optuženici dobivaju vremenske kazne ili su čak oslobađani. Izuzeci su tri smrtne presude hrvatskim časnicima kojima je dokazana korupcija. Njih nitko nije mogao spasiti.

Pred kraj rata jedan krug hrvatskih domoljuba pokušava uspostaviti kontakt sa Saveznicima sa ciljem svrgavanja postojeće ustaške vlasti koja je bila u savezu sa nacional-socijalističkom Njemačkom (puč Lorković-Vokić). Malinar je imao ulogu  povezivanja s podpredsjednikom Hrvatske seljačke stranke, Augustinom Košutićem, da HSS nakon svrgavanja postojećeg režima preuzme vlast i priključi Hrvatsku državu Saveznicima kako ne bi pala u ruke komunistima i Beogradu. Košutić, umjesto da preuzme tešku, ali časnu ulogu za hrvatski narod, uspostavlja vezu s partizanima, odaje im plan urotnika i ubrzo im se priključuje. Naravno, partizanima nikako nije odgovaralo da Hrvatska ostane samostalna i demokratska pa oni taj puč u perfidnom spinu osujećuju. Preko svojih agenata dojavljuju ustašama i Gestapou plan urotnika, nakon čega glavni sudionici puča bivaju uhićeni. Tako Hrvatska nakon rata gubi samostalnost i biva pripojena komunističkom bloku u sklopu tzv. Demokratske federativne Jugoslavije (kasnije FNRJ, SFRJ). Košutić, koji je odao plan urotnika i pobjegao u partizane, nije dobio očekivani visoki položaj u jugoslavenskoj komunističkoj vladi nego je nakon rata strpan u zatvor.

Kraj rata već je bio izgledan. Malinara upozoravaju prijatelji neka emigrira iz Hrvatske, jer partizani neće imati milosti ni za koga koji ne misli isto kao oni. On to odbija, jer je bio uvjeren da je njegova nevinost neupitna. Nije pristao ni na ponudu njegova prijatelja Viktora Kmoničeka, koji mu nudi da ga sakrije prvih dana nakon pada Zagreba. Kmoniček je bio komunist u ilegali ali je Malinara kao čovjeka toliko cijenio, da je bio spreman za njega, politčkog neprijatelja, riskirati svoj život.

Nakon ulaska partizana u Zagreb 1945., Malinar je uhićen u svom domu i sproveden u zloglasni logor ''Na Kanalu''.  Molbe istaknutih ljudi za njegovo pomilovanje ne pomažu. Jerolim Malinar ubijen je 12. srpnja 1945. nakon kratke farse od suđenja na kojem nije imao pravo na obranu ni pravo na žalbu. Bio je to postupak protivan normama demokratski uređenih država. Iz podataka dobivenih u Hrvatskom državnom arhivu vidi se da je taj dan, kada je suđen Malinar, sudac Ranogajec osudio na smrt još 66 optuženika. Svi su pogubljeni sljedećeg dana. Razvidno je da takvo ekspresno suđenje nije moglo biti ni demokratsko, ni pravedno.

Jednaku sudbinu imali su o. Josip Müller kao i svi porotnici Prijekog suda koji su spašavali komunističke simpatizere od najteže kazne. Bez prava na obranu, svi su osuđeni na smrt strijeljanjem. To je bio komunistički oblik zahvale.

Slijedila je konfiskacija imovine. Udovica Vera Malinar s četvero malodobne djece ostala je bez supruga i bez sredstava za život, pa ostatak obitelji jedva preživljava. Vera u tim teškim trenutcima, a i kasnije, nije djeci zatajivala oca Jerolima. Govorila im je da trebaju biti ponosni na svog tatu i da ga se nikad ne srame, jer je cijeli svoj život bio čestit čovjek.

Godine su prošle i Malinarova su djeca uza sve teškoće stala na svoje noge. Postali su uspješni ljudi pošteno radeći svoj posao ne zaboravivši svjetlu uspomenu na svog oca Jerolima, te su u tom duhu odgojili i svoju djecu i unuke.

Kad su se u Republici Hrvatskoj stekle zakonske osnove za revizije komunističkih presuda, najmlađi Jerolimov sin zatražio je 28. svibnja 2010. poništenje presude Jerolimu Malinaru od 11.7.1945. pod br. 533/45 kojom je presuđen ''...zbog djela narodnog neprijatelja na kaznu smrti... ''. Presudu je potpisao kapetan Jugoslavenske armije Vlado Ranogajec.

Na toj 'presudi' nema nikakvih podataka o široj optužbi, raspravi, sudskom vijeću, svjedočenju, niti o bilo kakvom pravu osuđenika na obranu, kao ni prava na žalbu. Dakle, Jerolimu Malinaru su uskraćena elementarna ljudska prava. Nedvojbeno je da je došlo do zlouporabe političke moći. Neshvatljivo je da se po Ranogajcu zaslužnom za masovne smrtne  presude zove jedna ulica u Zagrebu. Iako vjerujem da je on bio samo običan pijun tadašnjeg komunističkog vrha, odnosno Josipa Broza, on nije zaslužio da se ulica naziva njegovim imenom. To je perfidno izrugivanje njegovim žrtvama, pa bi današnje vlasti trebale preimenovati tu ulicu.

Prema gore iznesenom sin Jerolima Malinara je zatražio da se revizijom poništi tako donešena presuda. Ovaj prvi zahtjev za poništenjem presude, koji je upućen Županijskom sudu u Zagrebu još 2010., na neki tajanstveni način je nestao. Odgovor Županijskog suda nije stizao. Po drugi put je zatražena revizija za presudu Jerolimu Malinaru s pozivom na čl. 570 Zakona o kaznenom postupku. Iz Hrvatskog državnoh arhiva pribavljen je popis osuđenika kojima je 1944. godine Pokretni prijeki sud zalaganjem Jerolima Malinara preinačio predložene smrtne kazne u vremenske čime je spašeno 15 ljudi.

Također je pribavljen dokument  s popisom osuđenika za 11.7.1945. kada je osuđen i Jerolim Malinar. Toga je dana je komunistički sud osudio 66 ljudi na smrt. Iz tako velikog broja smrtnih presuda u jednom danu dobije se jednostavnom računicom da je u osamsatnom radnom vremenu suca utrošeno prosječno samo oko 7 minuta po optuženiku. Za tako kratko vrijeme nije bilo moguće izložiti optužbu, dobiti iskaz svjedoka optužbe, svjedoka obrane, izlaganje branitelja optuženog, voditi raspravu, donijeti presudu i sastaviti zapisnik. Drugi dan su svih 66-toro ljudi pogubljeni bez prava na prethodnu žalbu. Među pogubljenima su bile i mlade djevojke koje u svojem kratkom životu nisu mogle nikome toliko nauditi da bi bile ovako strašno kažnjene.

Nakon svih podnesaka koji dokazuju da su to bile masovne političke presude diktatorskog komunističkog režima, Županijski sud u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća dr. sc.Tanje Pavelin, sutkinje Irene Kvaternik i Željke Skomeršić kao članice vijeća, te više sudske savjetnice mr. sc. Tatjane Babić, u kaznenom predmetu protiv osuđenog Jerolima Malinara, zbog krivičnog djela iz čl. 13 i 14 Uredbe o vojnim sudovima, odlučujući povodom revizije, u sjednici vijeća održanoj dana 28. listopada 2019. presudilo je da se na temelju odredbe čl. 570.d stavka 4 Zakona o kaznenom postupku u cjelosti poništava presuda Vojnog suda komande grada Zagreba pod br. 533/45 od 11.7.1945. izrečena Jerolimu Malinaru. (...) Posljedica te odluke jest da se Jerolim Malinar ima smatrati neosuđivanom osobom. Presuda je otipkana na 7 stranica sa širokim obrazloženjem.

Pravda je pobijedila! Jerolim Malinar, a s njime i brojni potomci, konačno su nakon 74 godine dobili zadovoljštinu.

Hrvoje Malinar

  Ovdje text o rehabilitaciji objavljen u Hrvatskom slovu.