8. svibnja 1945. poslije podne ulaze prve partizanske jedinice u napušteni grad Zagreb. Zagreb od  6. svibnja čuvaju od pljačke i mogućih obračuna naoružani pripadnici Narodne zaštite (sa žutim trakama oko rukava, nakojima je bila oznaka NZ i broj svakog pripadnika) u kojoj je i Jerolimov sin Boris. Stoga u tom inter-regnumu između dviju suprotnih vojski, jedne poražene koja je napustila grad i druge pobjedničke koja će tek ući u napušteni grad i “osloboditi ga”, (iako su ga oružane snage i policija napustile) u gradu u to vrijeme nema pljačke, provale u stanove, ni oružanih ispada ili obračuna među građanstvom. Glavnina vojske i  beskonačne kolone civila napustile su Zagreb već tijekom 7. svibnja. Po povlačenju zadnjih vojnih snaga (zalaznice) njemačke, domobranske i ustaške vojske grad je posve pust,  kao mrtvi grad. I tada predvečer  8. svibnja u Hercegovačku ulicu dolaze prvi partizani. Samo nekoliko sati prije taj dio grada napustila je njemačka zalaznica s oklopnim kolima, jer je u Bosanskoj ulici neposredno uz Istarsku ulicu u kojoj je stanovao Jerolim s obitelji bio njemački generalštab. To predvečerje čuju se rafali mitraljeza i automata podno Zagrebačke gore, jer dolazi do neposrednog dodira između ostataka vojske koja čini zalaznicu i pridošlih partizanskih jedinica. 

Vera i cijela njezina obitelj bili su uvjereni, da će oca Jerolima ubrzo pustiti kući, jer ne samo da nikom nije učinio ništa nažao, nego štoviše spašavao je sve one, koje je mogao i koji su mu se obratili. Dok je on još bio zatočen u logoru na Kanalu, njegov nećak Franjo Kauzlarić koji tada vodi njegovu knjigovežnicu, odbija da dade i mali dio prihoda radnje  obitelji, jer da to sada više nije Malinarovo, nego je knjigovežnicu preuzela II. jugoslavenska armija. Prije bilo kakve sudske odluke i službene presude Jerolimu Malinaru, zabranjen je pristup njegove obitelji njegovoj knjigoveškoj radnji, koju je on uz ogromno odricanje, velika zaduživanja i izuzetnu sposobnost, te neizmjernu radinost zajedno s suprugom Verom opremio i svojim radom stvorio.

Najstariji Jerolimov sin ide sredinom lipnja s omladinom grada Zagreba na žetvu u Slavoniju (Đakovo i okolna mjesta) da se spasi žito na poljima, uvjeren da će njegov otac već biti kod kuće, kada se on vrati sa žetve. No, obitelj Malinar saznaje iz novina (Vjesnika od 16. srpnja 1945. godine) presudu partizanskog  suda, da je zbogdjela narodnog neprijatelja na kaznu smrti strijeljanjem i trajan gubitak svih političkih i pojedinih građanskih prava i konfiskaciju imovine osuđen Verin suprug Jerolim, te da je presudaizvršena 15. srpnja 1945. godine.  Supruga Vera je ne znajući ništa o tome (prije te novinske vijesti), tu noć uoči tj. od 14. na 15. srpnja probdjela u nekom bunilu i užasu, govoreći djeci, da sigurno sada njihovog tatu jako muče, da to ona osjeća, te da će ga ubiti. Da, ona je tu noć užasa proživljavala zajedno s njim opraštajući se od njega. Boris dolazeći kući, nalazi majku zaplakanu i izbezumljenu i sam ne može shvatiti, da je njegov dobri otac Jerolim od partizana likvidiran.

Istovremeno je “u ime naroda” konfiscirana (oduzeta) sva njegova imovina, te tako Vera Malinar rođena Jesenskyu dobi od 43 godine postaje udovicom sa četvero malodobne djece i to bez ikakvih prihoda. No, tu pismenu presudu Vojnog suda Komande grada Zagreba njegova supruga Vera prima tek sredinom rujna 1945. godine.

Stoga u prvim mjesecima po objavljenoj osudi (u Vjesniku sredinom srpnja) Vera živi u nekoj lažnoj nadi, da to nije istina, da su vjerojatno Jerolima odveli u rudnike u Srbiji ili da je u Sibiru. Živi u teškoj depresiji i stalno se sastaje sa susjedama, čiji su muževi od partizana ubijeni i koje isto žive u lažnoj nadi. Traže sve moguće veze i poznanstva, da ipak dođe do nekih podataka, da li je Jerolim živ i gdje se nalazi. U crnini je, kao i ostale ratne udovice, te svako malo gubi živce. Ne smije joj se reći, da je to nažalost istina i da sigurno partizani nisu nikog od osuđenih poštedjeli, jer nisu poštedjeli ni mnogo onih, kojima uopće nije suđeno.

Prijepis originalnog teksta presude, a ispod toga je slika presude poslane Jerolimovoj obitelji dva mjeseca po izvršenju presude. 

Prvih godina poraća Jerolimova obitelj prolazi svoju Golgotu. Kada su ostali bez svog dobrog voljenog oca i hranitelja, a u domu je zavladala velika praznina i tuga. Istovremeno oduzeti su im svi prihodi i popisana sva imovina u stanu, pa čak i dječje igračke, do odluke o konfiskaciji. Knjigoveška radnja u koju je uložen sav trud, napor i odricanja Jerolima i Vere, konfiscirana je, isto kao i Jerolimova velika zbirka medalja i odlikovanja. Da tu njegovu poznatu zbirku medalja i odlikovanje ne bi prebacili u Beograd, dogovoreno je, da se kao konfiscirana imovina Jerolima Malinara pohrani u Muzeju grada Zagreba, gdje se i danas nalazi u spremištu Muzeja. Njegova obitelj tada je više gladna nego sita, živi zimi u nezagrijanom stanu, nema novaca za odjeću a djeca rastu, a i u školi zbog tatine sudbine imaju velikih problema. To je tragična priča za sebe. Kako obitelj ostaje bez ikakvih prihoda,  pomože joj stari Verin otac Ignacije Jesensky. U tim olovnim vremenima prema svojim mogućnostima obitelji pomažu i Verine sestre i Jerolimova braća (koji tada i sami teško žive), kao i poznata katolička obitelj Nikole Dušaka. I dok se susjedi u Istarskoj ulici u kojoj stanuje njegova obitelj odnose s poštovanjem i pažnjom prema njima (bez obzira na svoja osobna i kod nekih suprotna politička opredjeljenja), oni ljudi koji Jerolimovu obitelj ili njega osobno nisu poznavali, većinom mijenjaju svoj stav u vrlo neprijateljski čim dolaze do saznanja, o kakvoj se obitelji radi (hrvatskoj i katoličkoj, čiji je otac zbog toga od partizana ubijen).           

Početkom 1946. godine (31. siječnja) komunistički agenti ubijaju Jerolimovog najboljeg prijatelja dr. Ivana Protulipca na ulici u Trstu, te i on iako u emigraciji, nije izbjegao njihovoj egzekuciji. Poznati pravnik, veliki katolik i Hrvat, odličan govornik i organizator (tridesetih godina predsjednik Velikog križarskog bratstva, a kasnije Hrvatskog junaka), čovjek koji je odbio suradnju s ustašama i dr. Antom Pavelićem, koji je bio čist kao suza i ništa mu nisu mogli podmetnuti, za nove vlastodršce bio je baš stoga vrlo opasan kao poznati katolik i pošten Hrvat, te ga daju mučki ubiti samo pola godine poslije Jerolima.

Jerolim je pogubljen i pokopan na nama nepoznatom mjestu. Za njegov grob još i danas se ne zna, stoga je početkom devetog desetljeća prošlog stoljeća na obiteljskoj grobnici oca njegove supruge rođene Jesensky zajedničkim sredstvima Jerolimovih sinova postavljena spomen ploča, njemu u čast i na sjećanje. Tako su na Mirogoju na grobnici Obitelji Jesensky (koju je uredio Verin otac Ignacije-Vatroslav) osim nadgrobne ploče s imenima u njoj pokopanih članova obitelji postavljene dvije spomen ploče, jedna ploča u sjećanje na Verinu šogoricu (suprugu Verinog brata Božidara Jesensky), koja je bila zatočena u Jasenovcu od  1943. godine i zadnjih dana rata poginula pri pokušaju proboja iz logora. Ni za njezin grob se ne zna. Druga ploča je postavljena u sjećanje na Verinog supruga Jerolima Malinara strijeljanog od partizana po završetku rata, vjerojatno 15. srpnja 1945. godine. Oboje su bili idealisti i pošteni borci za svoja uvjerenja, iako na suprotnim stranama, međusobno su se poštivali. U obiteljskim susretima za života, bez povišenih tonova svaki od njih je branio svoj stav i pokušao naći opravdanje i razumijevanje u suprotnom stavu drugoga. Tako je na toj grobnici u glavnoj Mirogojskoj aleji iza križa, odana počast ubijenima za svoje ideale, pokopanim na nepoznatim mjestima, ali palim na suprotnim stranama, kao simbol pomirenja i praštanja.

Jerolimova supruga Vera u dobi od 43. godine ostaje bez voljenog supruga i sve pokretne i nepokretne imovine, te bez ikakvih prihoda, ali ne sama, nego sa svoje četvero malodobne djece, koje treba zbrinuti i podići na noge. Ona neće pokleknuti, te svojom dosljednošću, odlučnošću, borbenošću i argumentima spašava dio imovine i stan. Za svoj glasovir vodi pravi rat, jer je novopečenim oficirima JNA  (dojučerašnjim partizanima) i njihovim drugaricama, koji se sručiše iz šuma i gora diljem Jugoslavije u grad Zagreb, ta konfiscirana Jerolimova imovina a posebno glasovir zapela za oči, kao pčelama cvjetni nektar. Stoga žele pod svaku cijenu svoje novo useljene stanove u Zagrebu opremiti onim što im je za njihov novostečeni status i ugled bilo značajno. I tako Vera poslije duge i teške borbe ipak uspijeva spasiti svoj glasovir, te na njemu s velikim emocijama svira sve do svoje duboke starosti, sve do odlaska u Dom umirovljenika. Veliku pomoć u spašavanju njezine i njezinog dijela zajedničke imovine (glasovira i namještaja stana), pružio je pravnik dr. Kuntarić dobar znanac iz Jerolimove i njezine mladosti.

Sedam godina poslije Jerolimove smrti, 1952. godine (na Svijećnicu 2. veljače) ženi se Jerolimov najstariji sin Josip Boris s Vericom Krajačec (studenticom zemljopisa-biologije) u crkvi Uznesenja bl. Djevice Marije u Stenjevcu i s njom ima sina jedinca Mladena-Jerolima(rođenog 2. listopada 1953. godine, a krštenog u istoj crkvi u kojoj su se njegovi roditelji vjenčali). Krajem mjeseca svibnja iste godine udaje se Jerolimova kći Blanka za dipl. oecc. Slavka Magdić i s njim ima troje djece: Zlaticu, Branimira i Tomislava. Jerolimov mlađi sin Jerko, koji je ljeta 1952. ilegalno prešao granicu i emigrirao, a Americi je oženioHrvaticu Branku Frigan i s njom ima četiri kćerke: Drinu, Mirnu, Vesnu i Nadu, a najmlađi sin Hrvoje je u prvom braku s Anom Smirnov dobio sina Jerka, a u drugom braku s Martom Szekely ima troje djece: Mirnu, Davora i Rajnu.

Štujući u cijeloj našoj obitelji plemeniti lik našeg oca Jerolima, tim svetim imenom kršteni su i naš nećak, a tatin unuk (Jerko Malinar, sin Hrvoja Malinara,  koji  živi u Austriji), naš sin (Mladen-Jerolim), te naš unuk, a tatin praunuk (Jerko Malinar, koji sa svojim roditeljima živi u susjednoj Republici Sloveniji).

Sva Jerolimova i Verina djeca postigla su u životu ugled i poštovanje, jer im je kao dragi uzor služio njihov pokojni otac. Imaju sretne i stabilne brakove, djecu i unučad, a njegova kći Blanka već ima i praunučad.

Jerolimova supruga Vera bila je uvijek vesele i vrlo temperamentne prirode, te se kod nje osjetilo i zračilo njezino mađarsko podrijetlo. Voljela je glazbu, ples, pjesmu i zabavu. S velikim veseljem svirala je glasovir i kad je bila dobre volje to je pratila pjesmom. Bila je samouvjerena i odlučna, voljela je društvo, voljela je drugima pomoći i davati savjete iz svog životnog iskustva, a posebice savjete o liječenju bolesti i lijekovima. Doživjela je duboku starost, okružena velikom pažnjom svoje djece i svojih unuka. Iz svog stana u Grobničkoj ulici 34 odlazi 1989. godine zajedno sa svojom sestrom Mirom Concilia u novi Dom umirovljenika «Trešnjevka» (Trg Slavoljuba Penkale 1), gdje je vrlo zadovoljna smještajem i uslugama. Do zadnjeg dana života bistra je uma i pokretna. Svoje umorne oči posljednji put zatvara i odlazi smirena u vječnost svom suprugu Jerolimu, u nedjelju 13. rujna 1998. godine u 96. godini života. Pokopana je 17. rujna na Mirogoju u obiteljskoj grobnici svog voljenog oca Ignacija Jesensky.

 Jerolim Malinar mučenički završava svoj život u 48. godini života strijeljan od partizana 15. srpnja 1945. godine na nepoznatom mjestu na području grada Zagreba u kojemu ostaje sve vrijeme ne napuštajući ga, ostajući uz svoju obitelj, vjerujući u pravdu i poštenje. Prije strijeljanja prolazi kroz sadističko mučenje. Kao Hrvat i katolik umro je za svoje katoličke ideale i načela, praštajući svojim mučiteljima Ostao je u sjećanju svih onih koji su ga poznavali i voljeli, uzdignute glave, čista obraza, odan svojoj Katoličkoj Crkvi i svom hrvatskom narodu do zadnjeg trena svog života.

Bio je jedan od najbližih suradnika i prijatelja dr. Ivana Merza i dr. Ivana Protulipca, osnivača hrvatskog katoličkog omladinskog pokreta (orlova i križara).

Bio je poznat kao nadasve pošten, uporan i radin hrvatski katolički djelatnik, te član vodstva orlovske i križarske organizacije od njihovih začetaka. Dosljedno je živio u katoličkom duhu kao uzorni kršćanin i otac obitelji, po načelima “ŽRTVA-EUHARISTIJA-APOSTOLAT”, te je za njih i zbog njih položio svoj život, kao katolički i hrvatski mučenik.

Kao pravi istinski katolik poštivao je ljudski život i svakog čovjeka bez obzira na vjeroispovijest, narodnost i rasu. Osuđivao je svaki zločin, bez obzira tko ga je učinio i s kakvim ga je ciljem učinio. Pomagao je svakom tko mu se obratio za pomoć i u svakom čovjeku vidio je samo njegovu dobru stranu.

Uredništvo/komunistickizlocini.net