hr hr de at en gb

Jerolim Malinar - hrvatski katolički djelatnik i mučenik

Članak o Borisu Malinaru na stranici Društva pedagoga tehničke kulture Zagreb.   Poveznica na izvorni članak.


U sjećanje na g. Josipa Borisa Malinara

Nestor nastave tehničke kulture – Josip Boris Malinar, prosvjetni savjetnik u miru

Dobitnik je triju državnih nagrada; “Nagrade tehničke kulture” Hrvatskog sabora za izuzetan doprinos na području tehničkog stvaralaštva (uručene u Hrvatskom saboru 1985. godine), Nagrade Hrvatskog sabora “Ivan Filipović” za životno djelo za rad na unapređivanju pedagoške teorije i prakse (uručene u Hrvatskom saboru 1988. godine), te Državne nagrade “Faust Vrančić” za životno djelo za trajan doprinos razvoju tehničke kulture (uručene u Mimari 2000. godine).

Osim toga dobio je velik broj drugih nagrada, odlikovanje, povelja i različitih priznanja. Tako je 1970. godine primio Orden rada sa srebrnim vijencem za zasluge na unapređenju odgoja i obrazovanja. Te nagrade dobio je za svoj dugogodišnji pedagoški, stvaralački i publicistički rad; za postignute rezultate na unapređenju pedagoške teorije i prakse, za izuzetan doprinos na području tehničkog stvaralaštva, za svoj stvaralački i konstruktorski rad na novoj školskoj opremi i nastavnim sredstvima, za rad na uvođenju osnova informatike u osnovne škole, te za trajan doprinos razvoju tehničke kulture u Hrvatskoj.
BorisJosipMalinar2
Rođen je u Zagrebu 5. siječnja 1929. godine. Punih 27 godina bio je prosvjetni savjetnik za tehničku kulturu (od 1960. do 1987. godine) u Zavodu za školstvo, potom u Zavodu za unapređivanje odgoja i osnovnog obrazovanja, te u Zavodu za prosvjetno-pedagošku službu. Bio je osnivač i dugogodišnji rukovoditelj poznatog Nastavnog centra za tehničko obrazovanje (u zgradi tadašnje VIII. eksperimentalne gimnazije) u Dobojskoj bb u Zagrebu.
Autor je prvog priručnika za nastavnike tehničkog odgoja FOTOTEHNIKA-ELEKTROTEHNIKA-ELEKTRONIKA u Hrvatskoj tiskanog 1961. godine. Pokretač je i prvi urednik naših udžbenika za tehnički odgoj i autor prvog udžbenika tehničkog odgoja OSNOVE TEHNIKE III za učenike VIII. razreda, tiskanog 1963. godine, koji je bio prvi udžbenik za ovo nastavno područje u Europi. Autor je prvog udžbenika tehničkog odgoja za V. razred UPOZNAJMO TEHNIKU tiskanog 1965. godine, te autor prve METODIKE TEHNIČKOG ODGOJA u Hrvatskoj tiskane 1969. godine. Osim toga, autor je i prvih radnih priručnika za učenike tj. ZBIRKI VJEŽBI I RADNIH ZADATAKA za VI., VII. i VIII. razred osnovne škole, tiskanih 1968. godine u Zagrebu. Prvi tekst objavio je 1954. godine, a od tada do danas tiskana su mu 36 naslova (knjige) u ukupno 170 izdanja i oko 5,700.000 primjeraka. U nizu stručnih časopisa, tjednika i novina objavljeno mu je preko stotinjak naslova opsega od 5 pa sve do 200 autorskih kartica.
Osim na stručnom planu bio je aktivan i kao društveni radnik. Godine 1961. pokreće osnivanje stručnog Udruženja nastavnika tehničkog odgoja grada Zagreba, a 1968. godine Saveza društava pedagoga tehničke kulture Hrvatske, čiji je bio i prvi predsjednik.
Surađivao je kao autor tekstova i fotografija te savjetima i u nastajanju knjiga 40 i 50 godina zajedno u izdanju Hrvatskog saveza pedagoga tehničke kulture.
Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu darovao je bogatu zbirku svojih autorskih radova, konstrukcija i knjiga, dokumentacije, dijapozitiva, grafofolija, prototipova i stručno-pedagošku literaturu iz svoje osobne knjižnice. Darovana zbirka vezana je uz razvoj nastave tehničke kulture u hrvatskom školskom sustavu tijekom proteklih pola stoljeća. Donaciju je pripremao i postupno darovao Muzeju do 2003. godine.
Malinar se javlja kao autor pod imenom Boris samo u monografijama (knjigama), izuzev prve knjige jer su urednici zahtijevali da se u naslov stavi samo jedno od imena autora. Nasuprot tome u stručnim radovima i člancima autor Malinar se javlja pod dva imena tj. Josip Boris ili Boris Josip, a u člancima iz područja kemije često pod pseudonimom «Kemikus».
 
Urednici objave:
Željko Medved i Drago Labaš,
na osnovu teksta kojeg je osobno dostavio g. Malinar za monografiju HSPTK “50 godina zajedno” u izdanju HZTK, Zagreb, 2021.
 

40 HSPTK g. Boris Josip Malinar i DPTK Zagreba

 Iz monografije “40 godina zadjedno” u izdanju HZTK, Zagreb, prosinac 2008. prenosimo tekst o pokretanju i osnivanju, te ulozi koju je g. Boris Josip Malinar imao u stvaranju Društva pedagoga tehničke kulture Zagreba.
Od tih davnih dana do danas DPTK Zagreba aktivno radi i djeluje u području stručno-metodičkog osposobljavanja učiteljica i učitelja Tehničke kulture Grada Zagreba, a naši istaknu  ti članovi, kako nekad tako i danas, svojim radom i djelovanjem u Tehničkoj kulturi doprinose ukupnom razvoju nastavnog predmeta Tehnička kultura, a time i razvoju tehničko-tehnoloških kompetencija naših učenika.

Uvod

          Prije 45 godina ili točnije 8. svibnja 1963. godine Društvo nastavnika tehničkog odgoja grada Zagreba (kasnije Udruženje nastavnika, a danas Društvo pedagoga tehničke kulture grada Zagreba) i uvedeno je u Službeni registar društva i udruženja građana grada Zagreba u Odjelu unutrašnjih poslova grada Zagreba o čemu postoji pismeno rješenje. Prema tome od tada službeno neprekidno radi i djeluje ovo naše najveće i najstarije društvo pedagoga tehničke kulture u Hrvatskoj. No, ako pogledamo dokumente, vidjet ćemo da je stvarni rad ovog društva zapravo duži, te da njegov početak seže od ljeta 1961. godine, kada su započele pripreme za njegovo osnivanje. Ili točnije, od početka redovnog rada stručnog aktiva nastavnika tehničkog odgoja grada Zagreba (sastanci svaki mjesec sa stotinjak prisutnih nastavnika). Prvi takav stručni aktiv održan je u mjesecu rujnu 1960. godine u dvorani Učiteljske škole u Zagrebu (u Klaićeovoj ulici). Tom aktivu prisustvovao je direktor novoosnovanog Zavoda za školstvo grada Zagreba prof. Ante Blaženčić, koji je prisutnim nastavnicima predstavio tada imenovanog savjetnika za tehnički odgoj Josipa Borisa Malinara. Od tada su vođeni redovni zapisnici sastanaka, a knjiga zapisnika sačuvana je do danas. Na sljedećem aktivu u listopadu te godine savjetnik Malinar upoznaje prisutne s osnivanjem Nastavnog centra za tehničko obrazovanje i otvaranje Pomoćnog centra za izvanredni studij tehničkog obrazovanja pri Višom stručnoj pedagoškoj školi (VSPŠ) iz Rijeke u Zagrebu. Pristupa se popisu zainteresiranih i za njih se organiziraju seminari za pripremanje  i polaganje kvalifikacionih ispita iz fizike, kemije, matematike i biologije, kao preduvjeta za upis. Ubrzo zatim sastanci  stručnog aktiva nastavnika tehničkog odgoja grada Zagreba počeli su se redovito, jedan put mjesečno održavati u velikoj dvorani VIII. eksperimentalne gimnazije (Dobojska bb.), u čijim je prostorima bio smješten novoosnovani Nastavni centar za tehničko obrazovanje.

Pripreme za osnivanje Društva

U Zagrebu je zahvaljujući Zavodu za školstvo grada Zagreba (posebno njegovom Nastavnom centru za tehnički odgoj i tehničko obrazovanje) već od 1960. godine u jesen stručno usavršavanje nastavnika bilo odlično organizirano  (imali smo redovne mjesečne sastanke gradskog stručnog aktiva na kojima je prisustvovalo i do stotinu nastavnika, te sustav petodnevnih seminara za stručno usavršavanje nastavnika, kao i organizirane stručne ekskurzije u što su obvezno bili uključeni svi nastavnici tehničkog odgoja). Dakle, u Zagrebu nije bilo potrebe za organiziranjem Društva s ciljem da bude pokretač i organizator stručnog usavršavanja nastavnika i da mu to bude ključni sadržaj rada.

Obzirom da je ovaj preduvjet u Zagrebu bio kvalitetno ispunjavan, javila se potreba za osnivanjem pedagoško-stručnog društva koje bi imalo za cilj zajedničku borbu za postizanje ugleda predmeta i ugleda nastavnika. U to vrijeme uvjeti rada i izvođenja nastave tehničkog odgoja u zagrebačkim školama bili su vrlo loši. Većina radionica nalazila se u podrumskim prostorijama škola, posve nefunkcionalnog prostora, dok je postojeći pribor i alat bio zapravo dotrajali otpad dobiven iz tvornica. Nastavnici tehničkog odgoja svakodnevno su se susretali s velikim nerazumijevanjem i podcjenjivanjem predmeta, bilo od upravitelja škola, bilo od kolega u zbornicama. U mnogim školama ovaj predmet je u to vrijeme bio tretiran kao servis za popravak pomagala ili školske opreme, odnosno tehničkih sredstava u školi. Zato se nastavni program praktično nije mogao realizirati. Takav tretman predmeta tjerao je dobre nastavnike u očaj. Stručna služba Zavoda pružala je nastavnicima stručnu pomoć i podršku, no tek kada su organizirali svoje društvo i zajednički kao stručno organizirani nastavnici počeli tražiti svoja prava i drugačiji pristup, stanje se je počelo mijenjati. Time je i stručnoj službi Zavoda bilo olakšano insistiranje na nekim rješenjima. U tome je tada bila velika uloga društva. Od traženja odgovarajućeg kvalitetnije radnog prostora (umjesto vlažnih podruma škola), odgovarajuće djeci primjerene opreme i alata, nabave potrošnog materijala za učenike, osiguravanja radne odjeće (radnih kuta) za nastavnike, priznavanje nastavnicima utrošenog vremena za materijalnu pripremu za nastavu, obavezno dijeljenje odjeljenja na vježbama i praktičnom radu, itd. Kasnija borba stručnog društva bila je za primjereniji nastavni program, za veću satnicu, za doškolovanje ostalih nastavnika, za doškolovanje na II. stupnju, itd. Baš zbog specifične situacije u ovom predmetu i često izraženog nerazumijevanja sredine, te čak i podcjenjivanja ovog nastavnog područja, nastavnici su osjećali vrijednost i potrebu zajedništva, pa tako i njihovog  društvenog života, po čemu je ovo društvo postalo poznato u zagrebačkim prosvjetnim krugovima.

No, osnovni cilj osnivanja ovog stručnog društva bio je: borba za kvalitetnije uvjete rada i podizanje nivoa struke, te drugačiji i objektivniji tretman nastavnika i nastave tehničkog odgoja.

         Dakle, naše stručno-pedagoško društvo nije nastalo na ničiji poticaj van nas (pod time mislim na djelatnike tehničke kulture u osnovnom školstvu).

U drugim regijama u Hrvatskoj mnogi su se stručni aktivi poistovjetili sa stručnim društvom, te su tako radili i tako izvještavali svoje Zavode za školstvo i republičko Udruženje.

No, u Zagrebu od samog osnivanja našeg stručnog društva, to su bile dvije različite djelatnosti: stručni aktivi i stručno usavršavanje nastavnika u Nastavnom centru,  kao djelatnost stručno-pedagoške službe koja je bila obvezna  za sve nastavnike na našem području i posebno Društvo nastavnika tehničkog odgoja grada Zagreba kao njihovo slobodno i dobrovoljno udruživanje, koje djeluje prema svom posebnom programu, a surađuje sa Zavodom i Narodnom tehnikom Hrvatske i Narodnom  tehnikom Zagreba.

O radu gradskog stručnog aktiva nastavnika tehničkog odgoja  grada Zagreba od 1960. godine vođena je posebna KNJIGA ZAPISNIKA (koja je do danas sačuvana i pohranjena kod autora), a u toj knjizi upisano je :

      «Na sastanku stručnog aktiva nastavnika tehničkog odgoja grada Zagreba  održanom  19. lipnja 1961. (u prostorijama Nastavnog centra u Dobojskoj bb) prosvjetni savjetnik za tehnički odgoj Boris Malinar dao je prijedlog o osnivanju stručnog Društva. Svi prisutni su se složili s time i dogovoreno je da se na jesen osnuje grupa koja će raditi na tome.». 

Na sastanku stručnog aktiva održanom  29. prosinca 1961. godine izabran je Inicijativni odbor.

Osnivanje i registriranje Društva

Na Osnivačkoj skupštini održanoj  28. svibnja 1962. godine izabran je upravni odbor Društva. Za prvog predsjednika izabran je nastavnik Husko Hamzić, čiji su izbor svi prisutni jednoglasno podržali. Za prvog tajnika izabran je nastavnik Ivo Sekulić.
Društvo je registrirano  rješenjem broj 14-3-2-11206/1963.  od  8. svibnja 1963. godine.  U ime Društva zahtjev za registraciju predala je nastavnica Ervina Vadla, a registracija je izvršena na ime: Društvo nastavnika tehničkog odgoja grada Zagreba.

————

Od pokretanja i osnivanja Društva, prosvjetni savjetnik Josip Boris Malinar sudjelovao je neprekidno u njegovom radu, kao stalni savjetodavni član Upravnog odbora (predsjedništva) sve do odlaska u mirovinu (1987. godine), kada je imenovan doživotnim počasnim članom predsjedništva.